Ivo

kako bi vam bilo da se vraćate s faxa doma i da na jednoj raskrsnici vozač u automobilu koji skreće ulijevo pomisli da vas poznaje, digne jednu ruku i mahne, onako iz pozdrava, nehajno, međutim poradi tog trenutka dekoncentracije izgubi kontrolu nad autom i zabije se u auto iz suprotnog smjera koje je, ruku na srce, ipak malo pretjerano brzo vozilo? sumnjam da bi vam se to svidjelo. biste li se osjećali krivim za smrt osobe koja je umrla jer vam se pokušavala javit misleći da ste netko drugi? sigurno vam nebi bilo ugodno u takvoj poziciji.

Razmišljao sam o retardiranom djetetu s nekom iskrivljenom facom kojeg roditelji voze na stražnjem sjedalu u metalik sivom ultra kul ultra dugom autu. zbog brzine i shiny efekta glamuroznog auta, to dijete je izgledalo mnogo kul u očima pješaka kraj kojih je proletjelo. u tom trenutku baš sam prolazio ispred nekog kafića i uhvatio se kako u hodu grčim i krivim facu zamišljajući lice tog djeteta. momak koji je sjedio na barskoj stolici u kafiću dobacio mi je zabrinut pogled.

-flux kapacitator, flux kapacitator!- derao se iz petnih žila kapetan na stručnjaka za pogon, da bi sljedećeg trenutka žurnim hodom krenuo u prostorije za odmaranje kako bi se izderao na još kojeg člana posade.
o, zdravo ljepotane – zaustavio se pred ogledalom, rastežući kožu lica, stiščući obraze i promatrajući kako mu čelo izgleda pod različitim kutovima upada svjetla. nekih 15 minuta kasnije, mozak mu je poslao signal da možda stoji predugo pred zrcalom. pogledao je lijevo, pa desno pa u svoja odličja u odrazu i nastavio još žurnijim korakom prema sobi za odmaranje. u toj prostoriji nije bilo žive duše. u najprometnijoj prostoriji na brodu nije bilo nikoga. u pepeljarama su još uvijek gorili opušci.
Continue reading →

”Kad političar prstom bode zrak i govori o miroljubivoj suradnji, vjerujte njegovu prstu, a ne njegovim riječima.”

• Desmond Morris

kad sam bio ovaj vikend kod svemirskog medvjeda u zagrebu zabezeknulo me s kakvom pažnjom i brižnjom se automobili zaustavljaju na pješačkom prijelazu puštajući pješake da pređu zebru. učinilo mi se kao da neki od vozača misle da su pješaci ljudi.
prelazio sam, zgodom jednom, neku veću cestu s 4 trake na kojoj su se auta poprilično brzo pojavljivala na obzoru s jedne strane i nestajala na obzoru s druge strane. moglo bi se reć da su auta na toj cesti šibala. prišao sam rubu ceste i ne očekujući da će se koji auto zaustaviti, izvadio mobitel i nešto buljio u ekran. bulj bulj bulj, digao sam pogled, a kad ono: u 2 trake auti se zaustavili ispred pješačkog prijelaza (ljudskog prijelaza) i gledaju u mene s obrvama u zraku. ostao sam zabezeknut.
Continue reading →

zdravo, mirko, prijatelju. danas je 31.10.2006. i utorak je. sunčano je i povjetarac lagani miče lišće lijevo-desno, al da njega nema, ova stabla naša, izgledala bi ki naslikana. mislim, ne znam, ja ih odavde ne mogu vidit, ali pretpostavljam. odavdi se ne vidi ništa. ja sam ti u rupi. pišem ti ovo neudobno zgrčen na dnu jame i to na onom dijelu koji još nije onečišćen od vršenja nužde. na ovom mjestu ističem da boravak u jami nije bio moja ideja, već sam upao u nju pukin slučajem, kad je vranac moj zgazio ogromnog zeleno-smeđeg skakavca od čije se neuobičajene veličine prestrašio pa se propeo i odgalopirao vukući za sobom čitavu kočiju (istu onu šta nam je prababa marija ostavila nakon šta je umrla od sifilisa, istu onu, dobri moj mirko) a ja sam u trenutku nesretnom izgubio kočiju pod nogama, u zraku se posprdnuo i otkotrljao u ovaj ogromni jarak.
Continue reading →

evo spojim se na net i vidim da me zondo pretekao pišući o gotovo identičnoj temi. čudno nešto. uglavnom, prekjučer u gradu oko 9 sati navečer naiđem na žensku iz razreda iz srednje koja je prošle ili preprošle godine bila druga ili treća pratilja na izboru za miss universe ili hrvatske ili bilo čega drugog, ne znam, ne pratim te gluposti, i ona mi reče da je umorna jer se digla u 6 uri ujutro i jedva stoji na nogama jer nije oka sklopila. ja kažem da nisam umoran jer sam popodne odspavao i ona na to odgovori sa: je, i ja sam spavala dvi ure popodne. e sad.. to je ipak next level gluposti. laprdam, dakle jesam.

Marko Andesilić pročitao je ovo negdje i napisao negdje drugdje:

bili glup i gluv
gluv pita glupog “kolko je 4+4”
glupi kaze “10”
gluv kaze “na kurcu te nosam”

prije par dana kunja mi je reka da će možda doputovat danas na utakmicu zajedno s nekim bad blue boysima s faxa. ne znam još jeli to i napravio, postoje velike šanse da je to samo jedna od njegovih laži. ali nije bitno. mnogo me zainteresirala sama ta ideja kunjinog dolaska s boysima na utakmicu. nisam pitao za koga bi navijao, ali nema baš smisla vozit se u kombiju/busu s boysima i onda otić na sjever navijat.
sjećam se kad smo prije 2 godine u zagrebu išli gledat utakmicu(tako se sve posloži da za vrijeme svakog mog boravka igraju dinamo-hajduk ili zagreb-hajduk) u stan od nekih prijatelja i kunja je u tramvaju ispod otkopčane jakete nosija šal od hajduka.
Continue reading →

ništa, pobrojao sam da gore na tom last.fm-u ima 74 trake uključujući instrumentale i skitove. 74 trake, brte. prije par mjeseci je neko na forumu napisa da bi volija čut dječake preko beatova koji su malo više hip hop. i sad slušam neke od tih starih pjesama… s puno lošijim flowom nego sad ali prepune autentičnih lajnova koje nisi u to vrijeme moga čut nigdi. versovi prepuni vizija i metafora, najtmurniji šporki beatovi iz kojih svejedno sjaji nešto optimistično, neka sumnja da bi to što radimo ipak moglo bit pozitivno i da će se možda nać netko kome će ta glazba činit gušt.
Continue reading →

eto čitanje i slušanje ovog nedavnog magellanovog intervjua na hhunity-u me natjeralo da istresem malo reminiscencije i melankolije vezane uz razdoblje (koje moguće da je prošlo) a u kojem sam bio najčišće povezan s hip hopom. ja, nebu i batman 3000 išli smo u isti razred i počeli smo slušat rap intenzivnije u posljednjim razredima osnovne škole, da bi u srednjoj školi čak i precjednik postao entuzijastični kolekcionar svakakvih rap izdanja. tada je to već preraslo u pravi hobi i jednu od osnovnih zanimacija. sjećam se batmana 3000 u yankees kapi sa zlatnom wu tang naušnicom i širokim gaćama u koje su mogli stat precjednik, ac3pio i mladen iz tbfa skupa.
Continue reading →

goran ivanišević, dražen petrović, kostelići, toni kukoč, dino rađa, giriček, šuker, boban, prosinečki, blanka vlašić, draganja, ljubičić, ančić, ivano balić, mirko filipović… sigurno ste se dosad već zapitali kako je moguće da zemlja od 4 miljuna ljudi (veličine jednog brooklyna u new yorku) ima toliko svjetskih priznatih sportskih imena. jesmo li mi genetski superiorniji od ostatka svijeta ili smo samo gladniji? jer nekako bi mi bilo logično da u zemljama s visokim životnim standardom prosječan čovjek sport shvaća više kao rekreaciju nego kao sredstvo kojim će dovuć manekenku u krevet i nepotrebno prebrijan auto u garažu. da vam naslikam nešto…
Continue reading →

znali su ga kao dobrog čovjeka. njegov najbolji prijatelj pričao je o njemu kao o jako dobrom čovjeku dok se prisjećao kako mu je jebao ženu. dobar čovjek radio je u dobrovoljnom vatrogasnom društvu, unatoč raku pluća koji mu se već odavno proširio tijelom (randomly uništavajući organe putem) i ptsp-u kojeg je popušio, iako nikad nije bio u ratu. radeći kao vatrogasac spasio je nebrojeno mnogo života i mnogo mnogo malih beba u pelenama šta su na zadnjem katu zgrade grickale dekicu dok im je vatra već nagrizala prstiće na malim debelim nogicama. stvarno je bio dobar čovjek, taj dobar čovjek.
Continue reading →

evo sitno nešto, sastavak malen, flashback točnije, za sve vas šta dolazite na stranicu, da se upoznate malo s nekim događajima koji su dio nas, dio našeg glazbenog oblikovanja. pričam o nekakvoj rap triviji za fanove ili štaveć…
bilo je to nazad u danu. imali smo 15 godina i tad smo još uvijek u grupi bili ja, nebu i predsjednik. grupa je imala glupo ime. gluplje nego dječaci. već tad bilo je sasvim jasno da nismo ni izbliza tip prosječnog rap benda za tvoju policu s abecedno poredanim cedeovima.
Continue reading →

ivana gavrilovića upoznao sam krajem 2004. godine. bradat i dugokos, izgledao je starije od onoga što je njegov datum rođenja pokušavao pokazat. nakon rada u videoteci, upisao je ekonomski fakultet u splitu gdje sam ga i sreo dok je na hodniku prepričavao TEAM AMERICA i glasno se smijao.
sad kad se sjetim, shvaćam da se ivan gavrilović smijao od srca čak i kad šala nebi bila posebno dobra (smijeha vrijedna). usput, na ovom mjestu ovdje, valjalo bi pripomenuti i da je ivan gavrilović ovisnik o kompjuterskim igrama.
Continue reading →