zabezeknulo me
kad sam bio ovaj vikend kod svemirskog medvjeda u zagrebu zabezeknulo me s kakvom pažnjom i brižnjom se automobili zaustavljaju na pješačkom prijelazu puštajući pješake da pređu zebru. učinilo mi se kao da neki od vozača misle da su pješaci ljudi.
prelazio sam, zgodom jednom, neku veću cestu s 4 trake na kojoj su se auta poprilično brzo pojavljivala na obzoru s jedne strane i nestajala na obzoru s druge strane. moglo bi se reć da su auta na toj cesti šibala. prišao sam rubu ceste i ne očekujući da će se koji auto zaustaviti, izvadio mobitel i nešto buljio u ekran. bulj bulj bulj, digao sam pogled, a kad ono: u 2 trake auti se zaustavili ispred pješačkog prijelaza (ljudskog prijelaza) i gledaju u mene s obrvama u zraku. ostao sam zabezeknut.
drugi slučaj dogodio se pak u prepunom tramvaju. toliko ljudi se nagužvalo unutra da sam morao ruksak držat u ruci a ne na leđima, kako bi ljudi oko mene uopće mogli uć u bus. nije bilo mjesta u tramvaju ni za još jednog hrčka a kamoli za kontrolore (ili kako se već zovu oni lešinari). no to svejedno nije zaustavilo jednog mladog, poštenog momka, kulturnog, koji mnogo voli svoju državu i javne prijevoznike, da pošalje svoju kartu preko čitavog tramvaja da bi se karta timbrala u onom aparatu u kojem se karte timbraju. ljudi su lomili laktove, babe su lomile kukove izvijajući se i grčeći u onoj gužvi kako bi se karta od ruke do ruke proslijedila na svoje odrediše i zatim istim bolnim dugotrajnim načinom vratila nazad. momak koji je poslao kartu sve je nekako izvinjavajuće gledao i smješkao se kao: znate, ja sam samo htio sladoled od jagode, pa znate, ovaj, vruće je vani, nisam ja kriv šta se sladoled cijedi na vaše cipele..
taj potez s kartom, bilo je to nešto šta bi kunja napravio namjerno, ali ovako.. na ovaj način.. taj priglupi momak.. zabezeknuo sam se.
treći slučaj dogodio se danas u splitu dok sam pokušavao prijeći cestu metar ipo od pješačkog prijelaza. taj prijelaz nije bio za ljude. taj prijelaz bio je u splitu. prvo je išlo neko sivo auto, a iza njega pandursko auto. nitko se nije zaustavio. ni vozač prvog auta, koji je znao i vidio da je iza njega pandur, ni pandur u pandurskom autu koji je vidio da ima na sebi plavu odoru al je vjerojatno pretpostavio da je on samo poštar sa sirenom na krovu.
zaustavio sam se na vrijeme, pustio ih da prođu i onda prešao cestu razmišljajući kako taj pandur i ministar kirin istuku svoju ženu doma, našmrču se koke i odu nožem parat utrobu neke afričke kurve šta su je lagali da će dobit azil.
ustvari, taj treći slučaj nije me nimalo zabezeknuo.
četvrti i posljednji slučaj, koji mi se također danas dogodio, natjerao me da pomislim da imam svog duha. i to ne duha čuvara već duha uznemirivača. duh koji nije nitko drugi do gogolj, glavom i bradom. bez nosa, dakako.
uglavnom, evo što se dogodilo:
prolazio sam gradom i našao se u blizini jednog, rekao bih pomodnog, skupog, snobovskog i popularnog dućana odjeće sa svim razvikanijim ženskim markama. siguran sam da sam iznutra čuo kokodakanje. nije to bio samo jedan trenutak, jedna milisekunda kokodakanja, ne.. sasvim sam siguran da sam izbrojao barem sedam koraka tokom kojih sam čuo nekakvo sretno i glasno kokodakanje iz tog čuvenog dućana. vratio sam se tih sedam koraka, zagledao u unutrašnjost dućana i primjetio da je unutra samo par sredovječnih žena. ostao sam, prijatelji moji, zabezeknut.
** jezik je živ, znam da riječ brižnja ne postoji, ali ako pogledate malo bolje, ona je ipak tu, na vašem monitoru.