Kao što to obično biva kada kreće pisanje velike recenzije, uvod započinjem s osobnom retrospektivnom crticom o načinu na koji slušam, shvaćam i proživljavam Dječake. Još od srednje škole, dok sam ja bila ta klinka koja je nosila starke (doduše, ne bijele), Dječaci su bili apsolutno otkriće. Ljudi koji su poznavali njihove pjesme (ne uključujuči Meko sranje ili Narodnu), u mojim su očima rasli kao ‘utvrde respecta‘. Kasnije se zahuktavalo: Dječaci se puštaju na srednjoškolskim zabavama, doticaj s pijanim Dječacima uživo na koncertu… Tijek je uzeo svoj mah, Dječaci postaju vrlo poznati, a u mojim ušima svaki put i dalje izrazito cijenjeni i jednako iskreni. Još uvijek u njima mogu vidjeti (svaki put u drugoj zvučnoj slici) one ‘splitske hip-hopaše’, pravu ekipu za zajebanciju. Prošla je “Drama”, došli smo do “Istine” i sad je vrijeme za ‘potvrdu’ ili “Firmu”. Zrelo, iskreno, ozbiljno (na Dječački način, koliko može biti). Pravi izazov od albuma.
Continue reading →