kad sam bio mali

2

kad sam bio mali mislio sam da sam ja u svim ljudima. sjećam se te nejasne izmaglice koja mi je bila u glavi, tog doživljaja da postoji nekakav glas u meni, glas koji sam valjda ja i koji mi govori šta da radim i koji razmišlja za mene. nije mi bilo jasno da li je taj glas i u tuđim glavama odnosno da li taj glas koji drugi ljudi čuju i koji upravlja njima, da li je to isti glas? odakle taj glas dolazi i da li je moguće da je taj glas iz istog izvora, iz jednog izvora kojem je dosadno, kojeg zabavlja bit u različitim tijelima i komunicirat sa različitim utjelovljenjima sebe. naravno, tek sad mi je jasno što sam tada mislio, jer sjećam se, sjedio bi tako na podu i igrao se s kockama drvenim koje su bile poput puzzli samo su sa svake strane imale neku sliku koju treba sastavit, tamo gore u šižgorićevoj, bivšoj paićevoj ulici i onda bi mi ta misao ušla u glavu al’ se ne bih mogao uhvatit za nju, nisam ni poznavao pojmove koji bi mi u tome pomogli, u zadržavanju te misli i onda bi jako brzo osjetio prenapregnutost mozga i došao do samog ruba misli koja bi se prelila u neku drugu misao i nebi se više sjećao o čemu sam razmišljao par trenutaka prije. i sad mi se čini, još uvijek, da sam u svim ljudima samo je nevjerojatno koliko sam se promijenio odrastajući u svakom od nas i koliko sam u nekim slučajevima ružan.

99 problema

5

razmišljao sam o nečemu maloprije. ta neka društvena osuda osobe koja je drugu ”ostavila” preko poruke umjesto da joj lošu vijest kaže u lice mi je malo neshvatljiva. ne pričam o višegodišnjim vezama, uviđam zašto bi se takav kraj u tom slučaju mogao nazvat pogrešnim, sebičnim, nekulturnim ili ponižavajućim. doduše, u takvim vezama se kraj najčešće već duže nazire i meni osobno i ne bi bilo neke razlike na koji način će osoba izabrat da egzekucionira tu vezu. u spomenutom slučaju vidim i razumijem zašto bi ostali ljudi mogli imat stajalište koje se razlikuje od mog. međutim, kod ovih kratkotrajnijih druženja mi stvarno nije jasno zašto bi ja to trebao htjeti gledat facu osobe koja mi donosi nimalo laskajuću vijest. u oba slučaja mi ne odgovara što osoba govori, samo sam ovako lišen nepotrebnog gledanja u glupavu fačicu osobe koja pokušava nać što bezbolniju i što realnije zvučajuću izjavu. i baš je to slučaj kojeg društvenim konsenzusom etiketiramo kao pogrešnog.
ne vidim uopće koja bi bila priroda moje motivacije za sudjelovanjem u uprizorenju tog čina osim seksualne.
kao znam da odlaziš, al’ ta bol koju osjećam zbog nepoklapanja tvojih i mojih planova bi se u velikoj mjeri ublažila kad bi ga još jednom primila u svoju vaginu. ili anusić. ili usta. ne moraš se čak ni choke-at na njemu onako da ti okice zasuze, možeš samo otvorit usta i mlatarat njime po unutrašnjim stranama obraza, pa znaš kako je meni lako svršit. ne mislim na onaj put kad te zabolila vilica jer si ga morala pušit 37 minuta, taj put sam bio stvarno pijan, ispričao sam se već zbog toga. stvarno smo podijelili neka od ljepših vremena zajedno, nismo li?

fejsbuk trendovi 2

1

*evo pronašao sam bilješku koju sam poprilično napušen naškrabao u kombiju na putu do švicarske ili možda nekog drugog mjesta do kojeg sam putovao u kombiju. možda bude nekome interesantna, možda kakav budući političar ili znanstvenik ili dušebrižnik pokuša izvuć zaključak o djelovanju thc-a na ljudski mozak, iako ova bilješka vjerojatno nije ništa retardiranija od prijašnjih. ukoliko netko pomisli da je ovo dovoljno dobar razlog za diskusiju svoje nebitno mišljenje svakako može ali i ne mora meni iznosit a preporučam i da pokuša pronać angažman u zabavnom odjelu hrvatske radio televizije

što se fejsbuk trendova tiče postoji jedna pojava, ili puno prije, iznimka u učestalosti pojavnosti bića na fejsu, nešto poput bijelog kita, moby dicka koji se spokojno valjuška na valovima mreže svih mreža, onako, na leđima dok svojim ljudskim nogama polagano radi žablje pokrete. kit ili žaba, pa dobro što li je?
pa čovjek. biće ljudsko. s dredovima. znači radi se o iznimno rijetkoj vrsti, vrsti pred izumiranjem, vrsti toliko rijetkoj da ni sam ne mogu sa sigurnošću tvrditi da sam ikad sjedio za kompom i buljio u profil takvog primjerka. radi se o ženskoj jedinki ljudske vrste s dredovima na glavi KOJA NE STAVLJA SLIKE NAPUŠTENIH ŽIVOTINJA NA FEJS. ima dredove. ne stavlja slike napuštenih životinja. znam, ni meni nije jasno kako takva osobica može postojat.
ima dredove a ne smatra da je od svih mogućih problema u svijetu i poteškoća u funkcioniranju ljudske zajednice i poteškoća u odnosu same ljudske vrste sa pripadnicima kako vlastite tako i drugih vrsta na planeti baš baš najbitnije što neki pas ili mačka provode utorak popodne pitajući se gdje je odjednom nestala spodoba koja ih je iz njima nepooznatog razloga hranila kao šta ih je i iz njima nepoznatog razloga posvojila. ima dredove a ne misli da je najbitnije da svi upravo u tom trenutku gledaju sliku slatke male mace ili psa koji će u najboljem slučaju ako budu posvojeni provest još deset godina jedući hranu i kakajući je nazad, prije nego određena obitelj nabavi novog ljubimca da može jest hranu i kakat je nazad.

stvarno nemam ništa protiv djevojaka s dredovima, u jednom razdoblju svog odrastanja sam čak i žarko želio, priželjkivao, da budem s djevojkom koja ima dredove. i nikad mi se to nije ostvarilo. onako, baš cijelu glavurdu punu dredova, mislim. najbliže tome sam bio dosad kad bi osobica imala jedan ili 2 dreda, a bila je i ona zgoda kad je određena dredasta osobica se ošišala na kratko prije nego što mi je odlučila poklonit svoje vrijeme. mnogo je bilo zabavnih zgoda u tom mom životiću, jedna od romantičnijih svakako je bila kad sam određenoj osobici držao dredove dok je povraćala, da ne povrati po njima ili da ne upadnu u wc školjku. od te zgode sam se čak bio zaljubio nakratko al’ to više pripisujem svojem srcu defektnom nego li ičem drugom.

ivini rekordi

5

dragi dnevniče, jutros sam oborio još jedan rekord. radi se o vremenu provedenom u zoni koja ne postoji. zona se nalazi između ogledala u kupatilu i kade, a aktivira se neposredno prije ulaska u potonju. ne bih znao reći što sam radio tamo, al’ mislim da mi je nakon dovršenog brijanja trebalo 37 minuta da skinem čarape i uđem u kadu. razmišljao sam o mnogim stvarima. moguće da sam zapravo čitavo vrijeme davao intervju sam sebi. dragi dnevniče, zaštiti me od nespoznatljivih sila.

o ratovima

1

bilo je to dok sam u kombiju osakaćen nedostatkom funkcionirajuće noge čekao da se ostali članovi benda vrate sa stanke na benzinskoj postaji. bilo je grozno. bilo je zastrašujuće. teško je opisat užas koji čovjek osjeća dok gleda svog najprekrasnijeg basistu kako jede snjeguljicu. od svih sladoleda, snjeguljicu. i kao da to nije bilo dovoljno, u idućem trenutku se pojavljuje bubnjar i jede – snjeguljicu. što smo to napravili?
malo stvari bolje opisuje užase rata, destruktivne posljedice i poražavajući utjecaj odrastanja u ratnom okruženju od prizora dvaju zdravih odraslih osoba koje u 2013. godini dobrovoljno jedu snjeguljicu. i uživaju u tome. uživaju naivno i zadovoljno, kao da ne znaju za bolje. kad je basista ušao u kombi vidio sam da je kupio i slane štapiće. od svega mogućeg – slane štapiće.
za ime boga miloga, zaustavite ratove.
koliko još snjeguljica i slanih štapića mora biti pojedeno da dođete pameti? koliko još gricula kad se sjetim lizanja onog drvenog štapića moram osjetit prije nego zadovoljite svoje čudovišne porive? koliko još?
netko mora stati tome na kraj. dosta je bilo. gotovo.

fejsbuk trendovi

4

iz kojih razloga baš svi morate ić u london? šta radite tamo? tko vas je zvao da dođete tamo? u kojem točno trenutku života ste prvi put osjetili žudnju za londonom? mora da je puno čarobno šetat po londonu i ispuštat vjetrove. izgleda da je čovjek puno uzvišeniji kad po londonu ispušta vjetrove nego kad ih ispušta po bjelovaru.
ima neka čarobna veza londona i facebooka koje dosad nisam bio svjestan. izgleda da ako ideš u london moraš imat profil na fejsu ili ako imaš fejs moraš ić u london. ne znam kako drugačije da objasnim što svaka osobica na fejsu ima slike iz londona. mora da na aerodromu provjeravaju prije napuštanja zemlje da li je za vrijeme boravka u engleskoj prijestolnici stavljen status o tome i barem jedna slika priložena kao dokaz. možda osobice dobijaju i popuste od ministarstva turizma il’ neke takve tvorevine ako podijele sa svijetom sliku londona i sebe. londona. i sebe. sebe u londonu. londona u sebi.
posebno mi se sviđaju osobice koje uzmu varijaciju britanskog motivacijskog postera iz drugog svjetskog rata ”keep calm and carry on” pretvorenu u keep calm and go to london pa to stavljaju na svoje profile, pozadine, twittere, tumblre i desktope. te osobice su mi drage već na daljinu, i prije nego ih upoznam.
kako bi bilo da pereš noge svojoj babi u lavoru u staračkom domu i primiš poziv na mobitel da ti je koker španijelu zapeo rep u kolo od bicikle kad je glupa beštija trčala za biciklom u punoj brzini i onda ga je kolo usisalo i bilo je krzna i krvi posvuda i možeš li doći u veterinarsku stanicu da odlučiš da li ćeš ga uspavat ili će ostat beštija živit sa samo jednom, prednjom lijevom nogom, bez ušiju i s deformiranom lubanjom, kako bi bilo da kad u tom trenutku dižeš pogled dok pokušavaš shvatit šta ti taj glas iz mobitela uopće govori na zidu babine sobe uočiš poster KEEP CALM AND NAPUŠI SE KURCA

pesimistično je novo optimistično

2

stari ljudi su izgubili svrhu. ne mislim samo na biološku mogućnost reprodukcije i nastavka ljudske vrste (ne znam zašto bi se njeno nastavljanje uopće smatralo imperativom), mislim na snalaženje i značaj u trenutnom vremenskom okviru. trendovi i tržišta se mijenjaju svako 5 godina, a s njima i ljudska zanimanja i mogućnost zapošljavanja. svrha mladih i ”srednjih” ljudi je, koliko ja primjećujem, da se što bolje prilagode okružju koje bi u nekoj idealnoj verziji današnjeg svijeta trebalo proizvodit ili nudit novu vrijednost i od nje financirat životne troškove mladih i srednjih radilica. ne samo to, mlade i srednje radilice moraju privredit dovoljno da bi bilo isplativo održavat ostarjele, radno nesposobne radilice. to je u slučaju da mlade radilice uopće imaju dovoljno sreće da se nalaze u okruženju koje je sposobno proizvodit i nudit usluge. trebaju imat sreće da im se uopće otvori prilika da budu asimilirani. dakle, ako pogledamo postotke o nezaposlenosti, izgleda da je i mladim i srednjim radilicama dovoljno teško snalazit se u tako brzo mijenjajućem vremenu, a što bi im to tako mudro i korisno mogle reć stare radilice koje još uvijek pamte kako je u njihovoj ulici te i te godine najbogatija obitelj sebi priuštila kutiju na kojoj se mogu gledat crno bijele pokretne slike.
one neke slike iz davnina kad su ljudi u plemenskim zajednicama sjedili oko vatre u pećini i svi su pozorno slušali čemu će ih to večeras starješina poučit dok su van pećine neka gola mlada bića prakticirala nesputani životinjski seks ne slušajući šta stari prdonja baljezga, lolololol, okej možda to i nije bilo tako, al’ te slike iz davnina, koje možda i nisu izgledale tako, sve je to prošlost. prošlost prošla.
nedavno je u jednoj emisiji o zdravstvu rečeno da očekuju za 20-ak godina da 15% ljudi bude starije od 80. mislim, čemu služe ti ljudi stariji od 80? pa svaka zgrada u svakom gradu će morat imat svoju apoteku. one rijetke mlade i srednje radilice (ako budu imale sreće) morat će radit 27 sati dnevno da bi plaćale sve te pilule.
i čemu ta licemjerna i falša briga za starije ljude, kad nas nije briga ni za mlade odnosno srednje ljude odnosno radilice? pa da nas je briga za nas same zdravstveni sustav ne bi bia ovoliko bijedan, bolnice bi imale veći broj kreveta i ne bi više firmi proizvodilo potpuno iste ljekove i prodavalo ih po različitim cijenama. ne bi se dogodilo da je najbolje ocijenjena serija svih vremena ona predramatična glupost od breaking bada u kojoj se svakom liku u svakom trenutku događaju samo sranja, a najveći problem u seriji nije proizvodnja i dilanje metha, mahanje pištoljima, ubijanje drugih ljudskih bića nego je najveći problem kad ne uspiješ ubit drugo ljudsko biće, kako će to jadno i suosjećanja vrijedno biće platit bolnički račun.
zašto nebi pomogli sebi i svojim potomcima odlukom da svatko ima pravo živit i smarat sve osobe oko sebe svojim sranjima do 65. godine?
nije kao da će nakon 65. napravit išta vrijedno spominjanja. nije kao da je prije 65. napravio išta vrijedno spominjanja. nije kao da je spominjanje vrijedno spominjanja.
laži, same laži.

prvo poglavlje

0

znači danas mi naš osmišljatelj, snimatelj, redatelj, izumitelj i izveditelj Mickey govori da je onaj put kad smo dan nakon koncerta otišli u mekdonalds njemu bilo prvi put u životu da ulazi u mekdonalds. ne prestajem se iščuđavati na koje smo sve načine djelovali i promijenili vlastitu okolinu.

o jeseni

1

jesen je nova nova godina. ne mislim, naravno, da čitavu jesen valja provest povraćajući u wc i razmišljajući s kojim od uzvanika ti se cura žvali na balkonu, ne, mislim više na običaj donošenja novogodišnjih odluka, optimističnih odluka koje se u 90% slučajeva rasplinu u prva dva tjedna i odu na mjesto gdje sva izjalovljena nadanja idu – u boršu mie kovačić.
e pa jesen ima to u sebi. sadrži taj probuđeni elan, rezultat gubljenja 3 kg masnih naslaga tokom ljeta, sadrži taj polet koji se javi kao posljedica prestanka nesnosnih vrućina i odjednom je čovjek sposoban radovat se samozavaravanju. ljeto je prošlo, gotovo je s pizdarijama: od danas čitam knjigu tjedno, nakon teretane ne pijem 5 pivi, osnivam stranku, nakon padanja ispita na faxu ne spavam više gol u lokvi ispred kuće od bivše cure, trošim manje od 2 sata da pronađem zadovoljavajuću pornografiju na netu dnevno, upisujem se na ono veranje po stijenama, gdje ima žena koje su također odlučile okrenut novu stranicu u životu, sve same bivše pijandure i kurve raspale i tečaj origamija, možda. da. jesen je nova nova godina.

o jednom od trenutaka

2

nisam nikad upoznao ni vidio anu rucner pa možda nebi ni bilo u redu da pišem o njoj. ustvari, to nije u potpunosti istina. vidio sam je ujutro na porinu kad smo se išli odjavit iz hotela. i bio je i vlado kalember tamo, izgledao je bolje nego ikad, na nekom holivudski formalin sranju, na nekom nemaš ni 30 a ja izgledam mlađe od tebe sranju, na nekom ovako će 60-ogodišnjaci izgledat tek za 200 godina sranju. dobro za njega.
jednom drugom pak prilikom bili smo u nekom stanu razveseljeni, vrtili programe na televiziji i odjednom smo naletjeli na nekakvu velebnu manifestaciju gdje na bini krasan komad mesa još krasnijih butina svira na violončelu odu radosti a u pozadini se izmjenjuju kadrovi iz jedne od turističkih razglednica hrvatske. zbog te pobjedničke melodije i predivnih kadrova prirode taj komad mesa pretvorio se u bogorodicu. hrvatorodicu. hrvatorodnicu. nemilo sam htjeo uć u tu hrvatorodnicu. htjeo sam da mi bude majka i ljubavnica, da me rodi. da rodi mene samog nakon sexa sa mnom, pa da onda rodi violončelo, pa da me namaže paštetom cijelog, pa da se onda taj krug opet ponovi pa da sebe namaže paštetom. pa da rađa paštetu. i ne znam zašto su mi sad lignje i hobotnice na umu, znam da nije imalo veze s tim. kasnije, kad sam došao kući tražio sam na youtube-u snimke njenih nastupa uživo i pokušavao masturbirat na njih. nije išlo. bio je to samo jedan od trenutaka. trenutaka koji se neće vratit.

prvi put 4

3

zanimljiv tjedan, donekle. prvi put da sam mislio da imam infarkt. lijeva ruka mi je trnula cijeli dan. ispalo je da sam samo istegao nešto u ruci. ovaj oblačić koji mi svako malo proleti iznad srca i pluća i na trenutak mi se dah i srce nekako ispobrkaju, isprekobace je valjda na nekoj emocionalno psihološkoj razinici.
u neke sate neke noći prošlog tjedna sam prvi put završio na koncertu jelene rozge. čovjek bi mogao reći da netko tko želi da ga se doživljava kao legitimnu osobu to sebi nebi smio dopustit, al’ čovjek također može i pojest zdjelu mlohavih penisa. prvi put da sam kročio na mjesto održavanja spomenutog koncerta. tip mjesta na kojem vedran čorluka u 5 sati ujutro počasti sve prisutne. većina prisutnih osoba je u ovom slučaju imala jako zanimljive oblike glava. najrazličitije oblike glava. rozgina publika apsolutno nema nikakvih predrasuda prema obliku nečije glave i bilo je lijepo nać se u tako tolerantnom društvu. nakon koncerta iz nedokučivih razloga nisam imao ništa protiv ideje da s određenom skupinom manijaka krenem prema hotelu gdje smo se trebali pravit da smo gosti i pojest doručak. iz nedokučivih razloga nisam imao ništa protiv da sjednem na motor kao treća osoba, čuj mene, osoba… kao treća vreća mesa i kostiju. hotela nisam vidio jer sam prvi put u svom krhkom i dragom životiću pao s motora. vreća mesa koja je sjedila ispred mene prilikom pada dislocirala je lakat i ušla u auto kojim se odvezla na hitnu. dignuvši ruke u zrak objavio sam prisutnima: ”that’s it za mene, ovdje povlačim crtu, hvala svima, bili ste prekrasni”. na putu do kuće uvjerio sam se da sam prošao samo s ogrebotinama na desnoj podlaktici i jako zanimljivom modricom na desnom guzu. znači modrica ima oblik prstena, odnosno kružnice. ima čak i točku u sredini, središte, jel. najveći je problem tu trenutno što postanem jako depresivan kad se ne bavim sportom, a ne mogu se bavit sportom jer kad trčim osjećam pec, pec, pec, groznu peckavu bol na desnoj strani guzičice. kao da mi netko svake milisekunde daje injekciju (no homo) na ne baš nježan način (no homo). modrica izgleda kao kakva ljubičasta tetovaža i dovoljno je zanimljiva da je slikam, al’ ne želim bit taj lik. ne želim bit lik koji se saginje ispred ogledala da si slika guzicu. ne još.

king of pain

11

ja sam kralj boli. izlaprdao sam neki monolog o svim tim različitm razinama boli, o inverzivnijoj babuški patnje. kad je otvoriš unutra je još jedna, pa još jedna, samo šta nisu uvijek jedna manja od druge, ustvari su sve veće i veće, samo se mijenja tvoja tolerancija na bol, otupljuješ, ustvari zavoliš tu patnju, jer zašto nebi inače promijenio sve, al’ nikad ne promjeniš, nikad, ne, ne, ne. ti voliš tu bol. sreća je dosadna, sreća je glupa i naivna, osim toga nemaš ti hrabrosti za sreću. rekao sam andrei samo da nisam siguran da li sam oduvijek volio patit ili je to došlo s patnjom samom.
andrea je rekla: šta je bilo prije – kokoš ili jaje?
u tom trenutku sam osjetio bol što ne volim andreu na način da je želim fizički, bol što neću provest cijeli život s njom, što joj nikad neću razbit vazu o glavu mrzeći njenu glupu facu i šutnju, prokletu šutnju koja se uvukla od zamora materijala, tog krhkog materijala od kojeg se veze sastoje.
u tom toku misli nju se naravno uopće i ne pita da li bi htjela bit sa mnom, jer zašto i kako netko nebi htio bit sa mnom? to nema smisla. ja sam supernova.
šta bi bilo kad boli nebi bilo?

ljeto

1

smiješno u čemu sve uspijem prepoznat razlog za tugicu.
znači mjerimo vrijeme tojest tu neku prolaznost vremena, odnosno mjerimo kojom brzinom mi sami prolazimo, jer vrijeme, što li je i tko to zna, tog čovjeka bome jebat treba, jebat treba onog koji to zna. takovo znanje zaslužuje da bude najprekrasnije jebano, al’ da, što htjedoh kazat – pa to mjerenje vremena i kalendari i sve to…
užasno me nervira što je prvi dan ljeta ujedno i najduži dan ljeta. svaki idući dan samo je jako sporo klizanje silaznom putanjom. pogotovo tamo pred kraj ljeta, pamtim još iz djetinjstva kad bi igrali balun na pomoćnom hajdukovom ili košarku na školskom, kako bi izdajnički doklizao sumrak, sumrak kojem ne možeš ništa. sumrak u kojeg možeš samo buljit, sjetan. zadnjih godina volim tokom devetog mjeseca slušat onu pjesmu ljeto, od jinxa.

presveta tugica

1

kakav je ovo kurčev dvoličan svijet u kojem ti ne daju ni da se ubiješ? ŽIVI U NJEMU, ŽIVI, ŽIVI U NJEMU. upravo sam pročitao krajnje neugodan članak u kojem se neka nesretnica pokušala polit benzinom i zapalit. kažem pokušala jer su uvijek tako dobronamjerni ljudi vidjeli vatru u šumi, prišli ljudskoj lomači i gađali je pijeskom i ko zna čime da je ugase. na kraju je i premudri policajac bacio pancirni prsluk na nju, da ju spasi. DA JU SPASI.
majko mila koja skupina bezosjećajnih gadova. oh, da, zapošljavat ćemo se preko veze, izrabljivat rupe u zakonu kad god možemo, zatvarat oči pred svim mogućim vrstama korupcije, malverzacije, manipulacije i iskorištavanja slabijih od sebe, bit ćemo egocentrični crvi, neiskreni prema svima oko sebe, prema obitelji, ljubavnicima, ”prijateljima”, kolegama, nadređenima, podređenima i kad nekome napokon pukne film i poželi napustit ovu baruštinu licemjerja, ovu krajnje nekorektnu predstavu u kojoj imaš samo dva izbora: poludit ili lagat sebi i drugima, oh, ne, ne, ne, nećemo ti dat da odeš. mi želimo da patiš, taj tvoj čin odlaska u plamenu u šumi je prelijep za nas koji uživamo u ružnoći ovog svijeta. ostani, tvoja patnja čini da se mi osjećamo bolje. živi u njemu, živi, živi u njemu.

o ribama

4

ne kužim tu stvar s ribama. mislim, stvarno rijetko tko bi kad vidi moje roditelje pomislio da su retardirani. ni ja to ne mislim, ustvari. međutim, postoji taj problem s ribom koji mi nikako ne ide u glavu.
drže tu priglupu ribu u kockastom malom akvariju. mislim, tu je valjda 5 litara vode unutra. zašto bi itko na taj način mučio živo biće? i kako je uopće moguće da oni na to gledaju kao na nešto simpatično. nisu joj čak ni ime dali. mislim, možda jesu, al’ nije mi nikad palo na pamet da pitam za ime tog glupog, kretenskog, plivajuće-plutajućeg sluzavog bića. to ne zaslužuje ime. ta tužna glupost od tijela pliva u svojim govnima čitav život. pliva u svojim govnima i bulji. samo bulji. ne pjeva, ne priča, ne mazi se, ništa. nije ni svjesna da je živa. samo pluta ko debil. i nije mi jasno zašto su nakon što je prošla riba umrla ponovo platili nekome da mu uzmu ribu da bi plutala u njihovoj blizini. pa pusti tom debilu njegovu ribu kad je već toliki debil da je ima. zašto činit tu ribu svojim problemom?
to biće je toliko glupo da ako joj daješ hranu jest će je sve dok ne umre. uvijek kažu pazi da joj ne staviš previše hrane. šta se tu ima pazit, nek umre govno nezasitno.