ljeto

1

smiješno u čemu sve uspijem prepoznat razlog za tugicu.
znači mjerimo vrijeme tojest tu neku prolaznost vremena, odnosno mjerimo kojom brzinom mi sami prolazimo, jer vrijeme, što li je i tko to zna, tog čovjeka bome jebat treba, jebat treba onog koji to zna. takovo znanje zaslužuje da bude najprekrasnije jebano, al’ da, što htjedoh kazat – pa to mjerenje vremena i kalendari i sve to…
užasno me nervira što je prvi dan ljeta ujedno i najduži dan ljeta. svaki idući dan samo je jako sporo klizanje silaznom putanjom. pogotovo tamo pred kraj ljeta, pamtim još iz djetinjstva kad bi igrali balun na pomoćnom hajdukovom ili košarku na školskom, kako bi izdajnički doklizao sumrak, sumrak kojem ne možeš ništa. sumrak u kojeg možeš samo buljit, sjetan. zadnjih godina volim tokom devetog mjeseca slušat onu pjesmu ljeto, od jinxa.