Ivo

Kamera je stvorila celebrity kulturu; kompjutor stvara kulturu mogućnosti povezivanja. Kako se te dvije tehnologije približavaju – internet pomiče web s teksta prema slici; portali za društveno povezivanje i stupanje u kontakt dodatno šire svoje mreže sve dalje i dalje – te dvije kulture otkrivaju svoj zajednički poriv. Slava i povezivanje – posrijedi su dva načina na koja se može postati poznat. To je ono što želi ovodobno ja. Želi biti priznato i prepoznato, želi biti povezano: želi biti vidljivo. Ako ne milijunima na Survivoru ili Opri, onda barem stotinama na Twitteru ili Facebooku. Ta nas značajka potvrđuje, tako sami sebi postajemo stvarni – time što nas drugi vide. Anonimnost je velika strava što vlada suvremenim dobom. Ako je Lionel Trilling u pravu, ako je iskrenost bila značajka na kojoj se temeljilo ja u vrijeme romanticizma, a u modernizmu je to bila vjerodostojnost, onda je to u postmodernizmu vidljivost. – William Deresiewicz

neko zvoni, pitam na parlafon tko je, a ispred vrata male maškare veselo uzviknu: maškare. sa svojim malim glupim facama.
poželim da im se face uvuku same u sebe pa da hodaju okolo sa šupcima umisto glave.
nema nikog doma kažem, odjebavši ih valjda na najnespretniji od svih načina. male beštije odu.
jel znaju ta dica da je kriza?

hodam prema kolodvoru.
iza grmlja s desne strane nailazi baba koja priča sama sa sobom.
pomislim evo još jedna baba koja priča sama sa sobom.
hodam dalje, baba i ja se približavamo kraju grmlja, grmlje završi a ono baba za ruku drži dijete kojem objašnjava nešto.
dobro je, ipak nije sve tako sivo.
osim zagreba, naravno.
prošle nedilje u podne je izgledalo ko da sunce već zalazi.

truneći u hodniku školske poliklinike postao sam svjestan 1001. razlike između žena i muškaraca. muškarac uđe, sjedne i šuti dok ne dođe na red za pregled. žena uđe, popriča sa svima i pokuša se, što dalje može, ubacit preko reda.
dodatak: broj osoba koje će pokušat preskočit proporcionalan je cijeni ženine garderobe.

ponekad s divljenjem razmišljam o diktatorima kojima je pošlo za rukom poubijat toliku količinu ljudske stoke. mislim, dobro je da smo se riješili nekih iz te bezlične mase slijepaca, samo ne znam šta ćemo sa ostalima, naprimjer – ovi likovi šta još uvik zovu radiostanice da bi popričali s osobom koja prima pozive i zamolili ih da puste pjesmu koju baš oni žele.
zamolili ih da im ispune želju, kao da je radiopostaja neka pećina, a zaposlenici su duhovi iz lampe koji ispunjavaju želje. moga si samo stisnit play u winampu, retardu.
Continue reading →

moralo je bit negdje oko 6 sati ujutro u hotelskoj sobi, nakon brucošijade s vucom. unatoč kasnoj uri mozgovi su nam još bili uštimani u nagarcani bendovski brejnstorming. mislim da je zondo bio taj koji je berserkerski puštao r.e.m. s laptopa.
nightswimming je svirala i asocirala me na invalide s amputiranim udovima šta se polako vrte u bazenu, a plutaju pomoću pojaseva za spašavanje ili onih dječjih rukavića na napuhivanje.
bio sam ljut na stipu i ostatak r.e.m.-a što su mi usadili takve slike u glavu.
noćno kupanje me podsjeća na bezbrižno ljeto nakon mature, noći tolko vruće da u ponoć odustaneš od spavanja i odeš na kašune, pive ili jeftino vino, crno more, otvoreno nebo i glupavo žensko kreveljenje u pozadini.
ili kad smo na prvim vodama cili dim koji smo imali smotali u određen broj truba i pušili ga u moru jer smo pretpostavljali da se pandurima sigurno neće dat umakat papke.
u mnogočemu to je ta ista nevinost o kojoj se radi i u r.e.m. pjesmi, samo šta su je malo previše ustiffali.

djeca u hrvatskoj su iznimno napredna.
kolega s posla ima sina od 8 godina.
s 3 godine mali je znao čitat i pisat, kaže.
sad evo, u osmoj godini života, češće dobija na kladionici od oca.

malo je sumnjivo što mačke tako rado jedu ribu. malo je fishy…
mačke zaziru od vode, to je poznato.
ribe pak, stvarno rijetko plivaju van vode. slatke ili slane.
gdje su se te 2 beštije uopće mogle srest?
kako mačka zna da može pojest i probavit ribu?
osim ako…
osim ako mačke nisu nastale od morskih mačaka, koje se, kao što je poznato, hrane manjim ribama.
there, i fixed it.

ne ide mi u glavu da ljudi (žene?) plaćaju da bi čitali gloriju.
mislim, sumnjam da muški kupuju taj otrov, možda jedino oni zbunjeniji primjerci, još nesigurni u odgovor na to često pitanje: dal’ da jebem muškarce ili žene?
Continue reading →

probudim se u 7 uri, prođem kraj ogledala u mraku, vidim se zaraslog u kosu i bradu.
prvo šta pomislim – trebam se obrijat.
drugo šta pomislim – mogao bi se ovakav predstavljat kao onaj vokal iz kinokluba, oni šta piva: za njuuu, zbog njeeee… e pa taj. ima masu srednjoškolki diljem države koje trenutno žele bit s tim likom, zasigurno.
Continue reading →

marin: šta kažeš ti na sve te stvari, sve te stvari u ovome svijetu?
martin: kakvo je to glupo pitanje?
marin: to je pitanje.
martin: kažem babočka.
marin: šta je to?
martin: to je riječ. zvuči kao da je ruska.
marin: šta znači?
martin: ne znači ništa.
marin: znaš martine, ako želiš da te drugi ljudi shvate ozbiljno, moraš počet sam sebe shvaćat ozbiljno.
martin: shvaćat. s-hhhhhhhhhhhh…. to hhhhhhhhhhhhhh zvuči kao… neka pustinja, ko vjetar u pustinji.

uvijek ugodan glas radio voditeljice oblo je odzvanjao dugim hodnikom: pas izgubljen u blizini vukovarske ulice, riječ je o crnom maltezeru, ako imate kakvih informacija javite se na 0912345678. eto, gospodin je izgubio psa.
– ako se mene pita… ne radi se tu o nikakvom gospodinu – još jednom je neumoljiv bio stavko stajalište.

naletih slušajući radio na emisiju u kojoj je bilo govora o afričkim zemljama, o povijesti, trenutnim obilježjima i običajima tih zemalja. oduševilo me postojanje tako zanimljive i poučne emisije u domaćoj produkciji.
oduševljenje nije trajalo dugo. ispalo je da je to reklama od uru vremena, u kojoj su voditelji turistički vodiči i pričajući o tim zemljama zapravo reklamiraju ponudu svoje turističke agencije.
mržnja moja, materijalizirala se i podigla spomenik samoj sebi, ogromnim slovima u tom trenutku je iznad splita pisalo FFFFFFFFUUUUUUUUUUUUU.

nisam se baš naspava tjedan uoči koncerta, ni tjedan prije tog tjedna, a ni tjedan prije tjedna prije tog tjedna. nisam naspavan ni sad. zadnji put sam se osjećao odmorno krajem petog ili početkom šestog mjeseca. ovo pišem kao svojevrsnu ispriku ako se tko nađe uvrijeđen ili povrijeđen kojim napisanim slovom. ne želim nažao ništa nikome ponaosob, možda jedino ljudskoj vrsti kao takvoj, na čiji ću se grob s guštom popišat kad se reinkarniram kao divovski međuplanetarni kurac.
Continue reading →

sjećam se prije godinu dvije kako me bilo sram kad bih prolazio kraj nesretnika šta kopaju po kontejnerima. mislim, ni na koji način to nije mogla biti moja krivica, šta oni moraju prebirat po tuđim recycle bin-ovima, al svejedno neprijatan osjećaj tjerao me da hodam što dalje od kanti i da ne gledam direktno u njih dok kopaju po smeću.
danas međutim…
umalo sam potapšao lika po ramenu i pitao ga ima li šta zanimljivo na meniju ovog jutra. mora da odrastam.
sve sam zreliji i prilagođeniji svijetu u kojem živim.