Ivo

kupio sam onaj smoki s okusom ketchupa i sakrio ga u ormar. eto, nek’ to bude prva rečenica. ne dižemo baš frekventno kolumne na stranicu zadnjih mjeseci. neki ljudi pitaju zašto. dok im pitanje ispadne iz usta i dok im odgovorim čitav jedan život prođe ili stotine njih prođu ili se meni samo čini da prolaze. svaka riječ koju kažem ili napišem može se počet granat na bezbroj drugih. i koja od tih riječi, više od ostalih, zaslužuje da se uopće kaže nešto o njoj?
imam muskulfiber u ramenu koji se aktivira (ustvari ostvari svoj maksimalni bolni potencijal) dok pokušavam brisat guzicu.
Continue reading →

promatrajući vidljiv dio svijeta koji me okružio primjetio sam da je uvriježeno, pa čak i popularno, stajalište kako ”živimo u teškim vremenima”, tojest, neki od nas žive. ostali životare ili robuju. međutim, koliko su ova vremena zapravo teška? za odgovor na to pitanje treba nam umnožak mase vremena i ubrzanja zemljine sile teže.
Continue reading →

na putovanje do porina i nazad krenuo sam s mikijem i zondom, dinamičnim duom iz kreativne agencije x!x! koja stoji iza svih dosadašnjih spotova dječaka. zbog izvjesne membrane slabe poroznosti koja se nalazi između zonda i mene, a vrlo vjerojatno između zonda i ostatka svijeta, nisam znao ništa osim da me miki kupi u 10 uri ujutro i da krećemo. ono što slijedi su pojedini aspekti putovanja kojih se još uvijek sjećam, obrisi u magli tog dvodnevnog bauljanja.
Continue reading →

iz nekog razloga nije bilo svijetla u wc-u. stojim u mraku pred ogledalom, krvarim iz nosa i vodim relativno ugodan razgovor s likom koji ima dredove. ili to zbog mraka umišljam, da on ima dredove. govori mi sve one uobičajene savjete koje ljudi govore kad vide da nekom ide krv iz nosa. Continue reading →

eto pročitam maloprije na izvjesnom portalu da su se na marjanu ljudi u redu za fažol počupali do te mjere da je prekinuta podjela besplatnih 3000 porcija. jedan od građana je navodno rekao da je iznenađen glađu koja vlada među narodom. Continue reading →

svaki put kad se ošišam primijetim novu sijedu dlaku, međutim pravi znak nadolazeće starosti ukazao mi se tek jutros. odmah po otvaranju očiju ovog subotnjeg jutra vrtlog misli, retardiraniji od uobičajenog, uzdrmao mi je mozak – boli me grlo, sreća da sinoć nisam izaša vanka i trošija lovu na alkohol i razgovor s nekim smećarima, sad mi neće bit problem šta dajem jebenih 30 kuna za one brabonjke od pastila za grlo.
Continue reading →

svako malo se sjetim grafita koji se pojavio u splitu negdje oko gay prajda, ilitiga po naški – radosne šetnje pedera. ustvari se trebalo radit o simulaciji šetnje svih LGBT osoba i ljudi koji im daju podršku, al’ nekako se lezbe i biseksualci rjeđe spominju.
češće slušamo o zlim muškarcima koji su po nas opasni jer se jebu međusobno.
šuška se i da se neki od njih obise s lustera da vise naopako, poput šišmiša i onda masturbiraju nad dvojicom prijatelja koji se jebu odjeveni kao grčki hopliti (u oklopu, sa štitovima i onim ”dugim kopljima”) a onda dok svršavaju s lustera na ovu dvojicu glasom tv komentatora drage čosića viču ‘sparta je pod snijegom, sparta je pod snijegom.
Continue reading →

rijeka je nadnaravno strma.
vjerojatno nitko u tom gradu nema ravne tabane.
izađeš iz kuće na takvu kosinu da babe zimi vjerojatno padaju ko čunjevi.
ako se radi o čitavoj grupi baba, vjerojatno padaju kao domino.
vjerojatno moraju nosit kopačke ili gojzerice.
vjerojatno gojzerice sa šiljcima.
moraju imat neki način prijanjanja za podlogu, jebemu.
od samog ulaska u rijeku svi su se odnosili prema nama s poštovanjem, kao da nismo debili, klauni ili igračke. to je bilo ugodno.
mance nas je fino dočekao i odma odveo na radio gdje nas je krasna radio teta još krasnije ugostila.
prvi koncert dječaka rasprodan u pretprodaji prošao je optimalno.
našem najdražem gitaristi su isprolivali pedale pivom, zondo je izgubio prsten tokom jednog od bacanja sa bine u publiku, al’ sve ostalo je bilo ugodom ispunjujuće iskustvo. ko da plivaš u šlagu i onda dotakneš rukom nešto čudno i bojiš se da će sve nestat al’ kad otvoriš oči vidiš da si ustvari samo nabasao na jagodu u tom šlagu i na njoj stoji kelis koja kaže – ne brini, sve je u redu – nakon čega izvadi onaj kinder bueno šta joj je stajao uglavljen među sisama i uruči ti ga s riječima – sad možeš nastavit štafetu.
dijelom zbog mononukleoze, dijelom zbog veličine bine i sudara sa zondom te shvaćanja da vrlo lako mogu dobit mikrofon u nos (a to nebi bilo slatko s obzirom da imam slabe kapilare, krv zna ić sama od sebe, a kamoli ako dobijem po nosini) pokušavao sam bit što dalje od zonija. taj mamojebač je nepredvidiv.
na one 3 pjesme gdje me nema sam iz bekstejdža s 4wheelom gledao koncert i morao se suzdržavat da ne zaplačem. shvatio sam da u tom trenutku nemamo pravo bit nesretni. pozicija u koju smo sebe uspjeli dovest je pozicija u kojoj doživljavamo ljubav, prihvaćanje i naklonost potpunih stranaca.
naši koncerti su definitivno jedan čudan i jako lijep eksces.
ostatak koncerta morao sam govorit sebi kako je sve loše jer bi mi se u protivnom počelo stiskat grlo kad bi trebao repat.

javni prijevoz nije sladak. javnost je ružna i ide mi na jetru.
javno meso i kosti. javni udovi mlataraju, javna usta brbljaju.
kako samo neumorno brbljaju.
javne dlake izviruju iz javnih ovratnika.
usprkos tome moglo bi se reći da ljudi u busu imaju uzvišen položaj.
uzvišen – visinski gledano.
moglo bi se čak otići tako daleko i tvrditi da ljudi koji se voze do prozora sjede u svojevrsnoj loži.
zašto? zato jer ako dama vozi auto u traci do i nosi kratku suknju, osoba do prozora u poziciji je da vidi dijelove njenih bataka koje inače nebi vidjela.
površina viđene sise također se znatno povećava s nadmorskom visinom sudionika u prometu.
to naravno nebi značilo ništa da živimo u kulturi gdje ljudi (u povoljnim vremenskim uvjetima) ne nose robu.
ovako međutim, ipak postoje neke sitne prednosti koje ostvaruju ljudi na uzvišenim položajima u prometu. nama običnim smrtnicima preostaje da pišemo kolumne dok se vozimo.

divovska hrpa isparavajućeg govna ruskog hrta. zašto više ne možeš pogledat video ili poslušat pjesmu na youtubeu bez da naletiš na 2 tone kukumakanja i zanovijetanja o lil wayneu, lady gagi i justin bieberu. svo to plakanje i cviljenje, zapomaganje izgladnjelog štenca pred streljačkim vodom, kao da postoji neka militarna organizacija koja stavlja pušku ljudima na vratove dok sjede za kompom i tjera ih da gledaju što ne žele gledat i slušaju šta ne žele slušat.
pa zamisli ti to, gomila likova koji plaćaju korištenje interneta da bi ispod dobrih spotova pisali komentare o lady wayneu i lil gagi, koji im se navodno uopće ne sviđaju.
a još je smješnije šta su to većinom jedno te isti likovi koji prosvjeduju protiv reklama na youtubeu a u isto vrijeme bjesomučno reklamiraju (svojim prosvjedovanjem) već spomenute pjevače. majko mila, koje ustajale vreće prdaca.

sjedim uz more i čitam ”knjigu očeva” (dovoljno zanimljiva mađarska verzija 100 godina samoće) čekajući da mi završi smjena.
frane, pozicioniran par metara od mene, zanovijeta kako nema ništa ribe.
u jednom trenutku izvuče špara iz mora i objasni mu da je on jedan jako glup špar.
mora da špar nije zakačia udicu ustima nego škrgama jer se frane toliko razočarao u inteligenciju tog primjerka još neodraslog morskog glupana da ga je odlučia bacit mačkama, a ne nazad u more.
kako mačke nisu nailazile, presta sam čitat knjigu i došetao do glupog špara koji se upravo smirio nakon bjesomučnog bacakanja po betonu.
otvarao je usta i škrge pokušavajući doć do kisika.
dok sam mu gledao oko pomislio sam kako je sad potpuno u mojoj milosti, kako ga mogu bacit nazad u more dok frane ne gleda, ili ostavit na suhom, da umre. pokušavao sam u očima glupog špara vidit neku misao, neki trzaj, bilo kakvu naznaku inteligentne aktivnosti.
nisam bio siguran vidim li strah, rezigniranost ili prazno tupilo nekuženja, al usta i škrge su se nastavile otvarat. vremena je bilo sve manje a ja nisam bio ništa pametniji. znao sam samo da ne želim da ta riba umre dok ja ne donesem odluku, jer ako umre, neću imat više o čemu odlučivat.
i tako sam ju pljunuo. u tom trenu učinilo mi se da je najbolje da pljunem na tu ribu, na škrge joj, pa da ona još malo poživi.
izgleda da ju je pad pljuvačke prepao jer se u trenutku dodira s istom, glupa ribetina opet počela koprcat i lupetat o pod. podsjetilo me na epileptičare. zamislija sam se i kad sam doša sebi, shvatija sam da je vrijeme za krenit prema izlazu iz škvera, da sam slobodan, ne moram više bit u ovom zatvoru od firme. na putu do doma pokušavao sam se sjetit jel moja mater ikad davala mačku potpuno neočišćenu ribu.

mora da je bilo prekrasno jer već 2 dana odkad smo se vratili iz šibenika ne izlazim iz kuće, samo grlim curu pokušavajući što jače osjetit ovu normalniju stranu realnosti.
pišem ovo na poslu, u jebenoj dizalici i još uvijek mi je sve prozirno i lako, trebat će proć još koji dan da stvari dobiju boju, da rutina dobije težinu i privid bitnosti.
koja je priča? u četvrtak odradim međusmjenu do 7 navečer, odem na probe, zaspem ne-sjećam-se-kad, buđenje u 6, odradim jutarnju smjenu, uđem u kombi s ostatkom jednog poprilično stonerskog benda i samo uzletimo…

tonske probe su najdosadnija stvar na svijetu, ne mogu izdržat, počinjem pit toplu pivu da me barem kolko-tolko smiri. smiri od čega? ne znam.
ima već određeno vrijeme da sam u konstantnom stanju tihe, prepredene panike. stvarno nemam pojma što radim sa svojim životom, di idem i nikako da dokučim što bi to uopće drugo TREBAO radit sa svojim životom.
u nekim bljeskovima mi se javlja potreba bavljenja bilo kakvim vidom humanitarnog rada, al ne znam kako da nađem vrijeme za to, kako da uguram to između trčanja za lovom, odnosno golom egzistencijom i bavljenja muzikom koja oduzima sve više vremena odkad se bend od 7 članova zakotrljao i odkad svaki aspekt toga šta radimo pokušavamo dignit na viši nivo, a nakon tog nivoa, na još jebeno viši nivo. di sam stao?
a da, koncert u šibeniku.
pive teku, ja si non stop dodirujem čelo; vruć sam. jebem ti fibru, počnem pit rakiju, bude mi bolje, valjda, sixpack nastupaju, publika pjeva one njihove pjevne pjesme, svi se zabavljaju, sve je super jedino povremeni nestanci struje prekidaju koncert i malo nagrizaju atmosferu.

ne bi mogli odredit točno, al’ nakon koncerta smo se svi u bendu slagali da to nije bilo to u svojoj potpunosti. valjda jednostavno ima dana kad nešto u zraku ne klika kako inače klika.
možda je bilo do tonca, možda su vokali prvi put bili glasniji od benda na način da zvuči bez masti, da zvuči dijetalno, možda je na otvorenom nekad jednostavno tako zbog vjetra ili koječega, a možda smo mi postali megalomani kojima je čudno ako publika ne tuče glavom o pod na svaki snare. i to nakon šta su već 2 benda prije nas prostajali na nogama.
sestra mi, koja je bila u publici, kazuje da je publika bila super.
nestanke struje smo nekako pregrmili vojkovim i cipinim (cipa cipelare, član ozloglašenog BRAZALETES NEGRO kolektiva) fristajlovima.
trenutak koji se meni najviše urezao dogodio se pri početku izvođenja dalmacije. mislim, već sam navikao da publika pjeva refrene al kad sam počea s prvom riječi i čua publiku kako piva u jedan glas prošli su me trnci…
tija sam zaustavit vrijeme i proboravit još koje stoljeće u tom trenutku, al eto uspija sam se svladat i nekako to odrepat do kraja.
naravno, sav taj adrenalin od koncerta mi je omogućio da nastavim trpat sve vrste goriva u sebe i moram priznat da sam se pošteno izlansirao u svemir. sjećam se da sam ljubija milinu i lil maju u čelo i grlia ljude u bekstejdžu plutajući u izvjesnoj dimenziji opijenosti uspjevši barem do kraja večeri zaboravit na slutnje prokletstva koje mi u mozgu za svaku otvorenu ladicu sreće otvaraju ponore uzaludnosti. bah.

kažem, mora da je bilo prekrasno.

chillaxin all foggy u zondinija doma, na tv-u mini serija o giacomu casanovi, vjerojatno najpoznatijem svjetskom jebivjetru.
kolko sam uspia pohvatat: casanova, star i ogorčen, provodi posljednje dane života u samoći potajno se nadajući da će se pojavit henriette, valjda jedina žena koja ga je voljela i (na razne načine) pratila čitav život, pomoću posrednika brinula o njemu, izvlačila ga iz nevolja et cetera.
naravno, još uvijek je sposoban zavest pripadnice slabijeg spola, pa se tako jedna od služavki već određeno vrijeme muva oko njega, sluša njegova laprdanja i to, da bi se na kraju sažalila nad njim i odlučila, krajnje pronicljivo, olakšat mu posljednje trenutke na zemlji. ne, nije mu počučala stari smežurani kurac (iako smo svi to pomislili, iako ste i vi to pomislili, iako je to bilo ono najlogičnije, najizvedivije i najefikasnije šta je u tom trenu mogla izvest) ne, pazi, ona mu odluči lagat.
odluči se pretvarat da ju je henritte poslala kako bi brinula o njemu i da henriette upravo stiže da ga vidi. u sljedećem kadru on umire nasmiješen jer ga je ta laž navodno usrećila.

e sad… mi priglupi sisavci, nikako ne možemo znat šta se događa nakon smrti. rijetko se neko priključi u prijenos dnevnika i kaže:
ej slušajte evo javljam se iz te i te dimenzije, upravo prolazim kraj hitlera, wilt chamberlain i manute bol ga buše analno, znojni einstein mu se kenja po čelu, nemojte radit pizdarije dok ste tu, postoji zagrobni život u kojem ćete bit kažnjeni.
ili ikakav zagrobni život. ili išta.
prema tome…
nebi li bilo logičnije da mu je u tim posljednjim trenucima izvjesnosti, prije puta u nepoznato, u momentu u kojem ljudi tragaju za smislom tog cijelog putovanja, na samom vrhu gomile nabacanih pitanja bez odgovora, ako je već htjela učinit dobro djelo, rekla – ISTINU?
lažljiva mala ništavna crvljiva manja od makova zrna crv od kurve bojažljiva nepotrebna jedna od neuspjelijih djela prirode zaostala u razvoju glupa lasica

znaš oni retardi šta govore da ne pišaju dok se tuširaju?
da ne pišaju jer im to kao nije ”higijenski”?
nebi bila nikakva šteta da svi oni umru u požaru, jednom velikom požaru – stavko je bio posebno dobro raspoložen na svoj rođendan.

kerum je u novijoj hrvatskoj povijesti postavio određene standarde javne retorike.
na wikipediji o ovoj disciplini možemo naći prekrasne dvije rečenice:
legitimnost retorici (najstarijoj disciplini koja se sustavno bavi jezikom) daje činjenica – na koju ukazuje i aristotel – da između istine i zablude postoji međuprostor u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost. primjeri područja koja, po svojoj prirodi, ne poznaju konačna već samo privremena i vjerojatna rješenja jesu politika i pravo.

mislim da ćemo u većini javnih govora, barem u ovoj izbornoj godini (osim ako se ne dogodi neka ultra-desnije-od-desnog-krščanska diktatura, nakon događaja koji će se u 22. stoljeću u školama učiti pod nazivom ”revolucija mutanata”) slušati reprizu te hvale vrijedne sintagme: urbani jugoslaveni.

urbane jugoslavene zamišljam kao wayfarer hipstere koji su sa slušanja bob marleya prešli na slušanje major lazera, na zidu imaju zastavu na kojoj oko petokrake piše converse (ne zato jer vole tu marku, nego zato jer su postironični) i nisu baš neki ljubitelji granica, nacionalnosti a najmanje politike. nemaju nikakvih političkih ambicija, ni želje za sudjelovanjem u ikakvim previranjima, prosvjedima ili okupljanjima stada, osim ako nisu popili 35 piva iz retroizgledajućih limenki i povukli crtu speeda viška, a pas im se popišao po playstationu i nestalo je struje u kući.

rekao bih da ja i kerum imamo različitu dioptriju.