mrtva riba

sjedim uz more i čitam ”knjigu očeva” (dovoljno zanimljiva mađarska verzija 100 godina samoće) čekajući da mi završi smjena.
frane, pozicioniran par metara od mene, zanovijeta kako nema ništa ribe.
u jednom trenutku izvuče špara iz mora i objasni mu da je on jedan jako glup špar.
mora da špar nije zakačia udicu ustima nego škrgama jer se frane toliko razočarao u inteligenciju tog primjerka još neodraslog morskog glupana da ga je odlučia bacit mačkama, a ne nazad u more.
kako mačke nisu nailazile, presta sam čitat knjigu i došetao do glupog špara koji se upravo smirio nakon bjesomučnog bacakanja po betonu.
otvarao je usta i škrge pokušavajući doć do kisika.
dok sam mu gledao oko pomislio sam kako je sad potpuno u mojoj milosti, kako ga mogu bacit nazad u more dok frane ne gleda, ili ostavit na suhom, da umre. pokušavao sam u očima glupog špara vidit neku misao, neki trzaj, bilo kakvu naznaku inteligentne aktivnosti.
nisam bio siguran vidim li strah, rezigniranost ili prazno tupilo nekuženja, al usta i škrge su se nastavile otvarat. vremena je bilo sve manje a ja nisam bio ništa pametniji. znao sam samo da ne želim da ta riba umre dok ja ne donesem odluku, jer ako umre, neću imat više o čemu odlučivat.
i tako sam ju pljunuo. u tom trenu učinilo mi se da je najbolje da pljunem na tu ribu, na škrge joj, pa da ona još malo poživi.
izgleda da ju je pad pljuvačke prepao jer se u trenutku dodira s istom, glupa ribetina opet počela koprcat i lupetat o pod. podsjetilo me na epileptičare. zamislija sam se i kad sam doša sebi, shvatija sam da je vrijeme za krenit prema izlazu iz škvera, da sam slobodan, ne moram više bit u ovom zatvoru od firme. na putu do doma pokušavao sam se sjetit jel moja mater ikad davala mačku potpuno neočišćenu ribu.