dizzy gillespie

kupio sam onaj smoki s okusom ketchupa i sakrio ga u ormar. eto, nek’ to bude prva rečenica. ne dižemo baš frekventno kolumne na stranicu zadnjih mjeseci. neki ljudi pitaju zašto. dok im pitanje ispadne iz usta i dok im odgovorim čitav jedan život prođe ili stotine njih prođu ili se meni samo čini da prolaze. svaka riječ koju kažem ili napišem može se počet granat na bezbroj drugih. i koja od tih riječi, više od ostalih, zaslužuje da se uopće kaže nešto o njoj?
imam muskulfiber u ramenu koji se aktivira (ustvari ostvari svoj maksimalni bolni potencijal) dok pokušavam brisat guzicu.

prvi put da osjećam bol u takvom trenutku i mislim da i to ima svoju poantu. npr. nešto kao: za sve se u životu moraš izborit. ili – trud donosi rezultat. uglavnom neku takvu mantru koju vam je majka izgovarala vrteći zrakom drvenu kuhaču. bog ju blagoslovio, još je i ručak spremala kad bi se vratila s posla umorna od cjelodnevnog pušenja šefu.
mislim, ima nešto u tome. zamisli kad bi svi zbog malo jače boli u ramenu odustali od brisanja guzice nakon velike nužde.
gomile i gomile ljudi neobrisanih guzica koji idu za svojim uobičajenim aktivnostima. to bi definitivno bio svijet u kojem se nikad nebi vozio busom ili išao u kino. ma, nebi iša nigdi, ustvari.
umorne majke su bile u pravu. guzicu valja obrisat, ili šta su već govorile gore, par rečenica iznad.
poprilično je smiješan i sam naziv izbacivanja otrova iz sebe – velika nužda. zvuči kao nešto što se dogodilo 30-ih godina u americi.