siva slova, baljezgarije

svaki put kad se ošišam primijetim novu sijedu dlaku, međutim pravi znak nadolazeće starosti ukazao mi se tek jutros. odmah po otvaranju očiju ovog subotnjeg jutra vrtlog misli, retardiraniji od uobičajenog, uzdrmao mi je mozak – boli me grlo, sreća da sinoć nisam izaša vanka i trošija lovu na alkohol i razgovor s nekim smećarima, sad mi neće bit problem šta dajem jebenih 30 kuna za one brabonjke od pastila za grlo.

i eto, kud ćeš prije, treća dob preuranjeno me snašla. već vidim u daljini, onoga kretena smrt, kako jaše. još uvijek je to presporo, konj mu jedva vucara noge, prži se na suncu, otežano diše, zna i sam da ga čeka dug put, al’ svejedno se približava.
možda sam, doduše, krivo protumačio vlastite misli. možda se ne radi o starosti, možda je riječ o siromaštvu. možda sam jednostavno dovoljno siromašan da se zamaram takvim stvarima.
zanimljivo je kako siromašni ljudi izgledaju starije od bogatih ljudi istih godina.
odavno mi je jasno da je vrijeme novac, al’ izgleda da novac ima sposobnost usporavanja protoka vremena.
novac ima sposobnost usporavanja protoka drugog novca.
na prvi pogled vrijeme samo po sebi nema sposobnost usporavanja drugog vremena, na prvi pogled vrijeme ovisi o nama, o djetetu u vremenu.
a dijete u vremenu voli mislit da je sposobno upravljat vremenom.
vrijeme je hirovito, pojavi se i ode u bljesku.
vrijeme radi šta vrijeme želi.
prijateljski dođe i neprijateljski pokupi dijete sa sobom.