Ivo

taj naš, hrvacki jezik, u mnogočemu je zbunjujuć. uzmite si samo tu riječ tjelohranitelj. evo, primite je u ruke, obrćite je malo, razgledajte.. neće vas ugrist. al da će vas zbunit i učinit da se osjećate glupljim nego jeste, to oće. jer zašto?
zašto bi za tjelesnog čuvara, bodyguarda, govorili tjelohranitelj. ili tjelohraniteljica. jer meni je tjelohraniteljica, onako nekako, priležnica.
mmmmm priležnica moja. ležanje, valjanje.
jebi me.

znači zadnjih dana pišem te neke psiho testove i danas je teta koja je dijelila testove bila dovoljno lijepa da ju oslovljavam sa teta. premda je ženska mojih godina. imala je fino osunčanu kožu i tamnu kosu. baš je bila na nekom zgodna meksička imigratkinja marljivo radim al svejedno nađem vremena da se svakome nasmiješim sranju.
ja sam ti glumila u spotu od onih iz tbf-a – u jednom trenutku mi se pohvalila, tokom kratkog razgovora.
ovi iz tbf-a su glumili meni u spotu – završio sam tu kratku epizodu verbalno je sodomiziravši pobjednički.
jeeesssssssssss

danas dok sam unosio namještaj i parkete u dućan u ovoj novoj kerumovoj zgradi šta se dovršava, zapazio sam momka u kombinezonu kako sjedi u jednoj od prostorija i sluša onu pjesmu od lane jurčević i luke nižetića. izgledao je tužno.
kad sam unosio drugu turu u njegovoj prostoriji je svirala pjesma od michael jacksona i paul mccartneya ”the girl is mine”. izgledao je još tužnije.
smijeh.

idu dva lika ulicom, ono kooiš, idu ulicom, zakače se slučajno ramenima, pogledaju se i vrijeme stane. stop. šta? vrijeme stane. živčani i nervozni, na mučnoj vrućini asfalta najnebitnijeg grada. kapljica znoja na lukinom čelu zaustavila se 2 cm iznad lukine obrve. bijela točka u markovom oku titrala je kao u japanskom crtiću. jebat ću mu majku odzvanjalo mu je u glavi.
Continue reading →

sudba kleta, poigravala se selom, mrvila ga, razbijala na komade, gnječila ga svojim dugim koščatim crnim prstima, stiskala svakog pojedinog seljana i seljanku za gušu, činila ih nervoznima i razdražljivima, mijenjajući postupno ali podrobno (tokom razdoblja od 150 godina) psihički sklop, životne navike i sposobnost rasuđivanja preživjelih stanovnika nekad regionalnog središta a danas zaseoka zanemarenog i zaboravljenog.
Continue reading →

pronašao sam tu knjižicu ”dečki! i što s njima” engleskinje morag prunty koja trenutno radi kao slobodna novinarka. izvukao sam neke rečenice iz tog epohalnog djela koje sam iz ovog ili onog razloga našao zanimljivima.
Continue reading →

nervira vas što kad vidite prekrasnu mladu majku nemate razumijevanja za njenu sreću.
nije vam drago što kad vidite prekrasnu mladu majku kako gura kolica s još ljepšim djetetom u njima, jedino što uspijevate misliti u tom trenutku je: kakva šteta…

poznajem te dvije ženske šta nose cvike i tako je ugodno pričat s njima. duhovite su i precizne, ako ne pogode stvar u samu bit, poprilično su blizu, bez nepotrebnih ispada gluposti tako karakterističnih za prosječne splitske vještice. uvijek kažu najprimjereniju stvar, najprimjerenijim tonom, tako dobro plove razgovorom, rečenice se same nižu, izmjenjuju, stvarno je mnogo lako i zabavno pričat s njima. mislim da ne dobijaju hvalu kakvu zaslužuju.

ustvari, vjerojatno nisu ni same svjesne da imaju cijelu tu znanost konverzacije u malom prstu. i koliko ta njihova vještina mene veseli.
Continue reading →

znači kad sam ostavio svoj mejl na kraju ivinog šovinizma nisam imao pojma da će me zatrpati čitava bujica vaših virtualnih pisama, od kojih je, nepotrebno je naglašavati, većina bila prosvjednog tona. izgleda da je moja vrsta humora bila previše za mnoge obitelji na ovom prostoru koje su u prošlosti propatile jer je neka članica, majka ili sestra, bila proglašena vješticom.
Continue reading →

koliko god mi ženski rod bio drag, a sam bog zna da mi je nekad i predrag za vlastito dobro, moram priznat da me ljute navike i ponašanje ženske polovice današnje mladosti. tijela su im prekrasna, na nesreću. prekrasna.
da sotona ima tijelo žene, to svi znaju…
Continue reading →

došao sam ju pokupit autom.
čekao sam ispred njene kuće u kariranoj košulji kanadskog drvosječe i donjem dijelu tute.
izgledao sam kao govno. nije joj smetalo.
kad mi je prišla, zagrlila me i rekla: hvala ti što se ne oblačiš tako kad idemo u grad.
ne čujemo se više.

stvarno ste mislili da će neko dat državi čija četvrtina stanovnika živi u jednom jedinom gradu (koji ne može već ko zna kolko godina dovršit nogometni stadion na kojem reprezentacija igra većinu utakmica), državi koja ima manje stanovnika od brooklyn-a, znači jednog kvarta u new yorku, državi kojom, na najvišoj razini, vladaju lokalni šerifi koji se u javnosti bahate svojom nedodirljivošću …
Continue reading →

imam tu prijateljicu puno dragu, studira u madridu i ne sjećam se kad sam ju zadnji put vidija. nismo se baš previše družili zadnjih godina, jer prije madrida, prebivala je u pragu. jednom u godinu dana pošaljemo si mejl. poslala je jedan sinoć.
Continue reading →

u svojoj kući u bostonu alexandar graham bell obavio je prvi telefonski razgovor. rečenica koja je ušla u povijest glasila je: – gospodine watson, dođite, trebam vas.