mikrofonija.com reportaža – Opatijske Barufe, Ljetna pozornica Opatija, 21. 05. 2010.

1


Prvu večer ovogodišnjih Barufa obilježili su Kawasaki 3P na velikoj bini. I super ugodna atmosfera, naravno…
Eto mene opet na Barufama. Prvi i posljednji put do sada bio sam prije tri godine i jako dobro sam se proveo, pa se prosto pitam koji me je moj sprečavao da i prethodnih par svibanja ne dignem lijeno dupe i odem do Opatije na dva dana dobre glazbe, opuštene atmosfere i dobre zajebancije. Od sada svečano obećajem, kao i svaki dobar pionir, da Barufe više neću propuštati…

Sedme po redu Barufe bile su najambicioznije do sada s preko 60 izvođača i čak četiri bine unutar samog festivalskog prostora. Bila je i peta, ali je ona bila smještena u paviljonu u parku Angiolina pa nju ne računam. A i ona bina pored toaleta, takozvani wc stage, ne spada u zonu moga interesa jerbo su tamo kojekakvi DJ-evi nešto kao puštali pred ne baš pretjerano velikim brojem posjetitelja, ali tko voli nek izvoli.

Pored velike i male bine koje su standardna ponuda Barufa, ove godine dodali su i treći stage koji se zvao Raspad sistema stage i na njemu su nastupali mladi bendovi. Što je i dobro i ne tako dobro. Dobro je jer su bendovi imali priliku nastupiti, ali je loše to što su neki od njih svirali tek pred šačicom ljudi, posebno kad su na preostale dvije bine svirali jaki igrači. Neki od tih bendova doista su i spadali na taj stage kvalitetom svoje glazbe, no ajd sad…Za potrebe ovog reporta, koncentrirao sam se na dvije glavne bine, a na ovoj maloj što ulovim, ulovim. Što prilično dobro opisuje moj život općenito, posebno kad je o ženama riječ… J J

Što se gastronomske ponude tiče, zaboravite hamburgere, hot dogove i slične delikatese kakve obično susrećete po našim festivalima. Umjesto toga, dobili smo nekakve vegetarijanske menije, salatu od kopriva, rižoto s kikirikijem, nekakvo sojino meso u umaku, ma prestrašno nešto! Zamislite mene prononsiranog mesojeda još krvavog oko usta od mesa neke divlje životinje koju sam upravo raščerečio kako stojim i blejim u lonac u kome se ne krčka ni gulaš ni čobanac ni fiš već nekakvo vege sranje. I još mi čovjek mrtav-ladan ponudi da kušam pa da se uvjerim koliko je to dobro. Ma radije bih si zabio u ruku injekciju s virusom HIV-a…Srećom, bilo je i nekoliko štandova s fritulama i palačinkama (sumnjive kvalitete doduše) pa kao ljubitelj slatkog nisam ostao zakinut po tom pitanju. A ni po pitanju slatkih mladih djevojaka, jebiga, slinjenje je još uvijek dopušteno koliko znam…Što se cuge tiče, coca cole nije bilo (sramota!), pa je mineralna pomogla u gašenju žeđi.

Ajmo konačno i na glazbeni program. Velika bina je prostor Ljetne pozornice, amfiteatra u kome sam gledao nekoliko odličnih koncerata i koji je akustično gledano sjajan. Svi bendovi koji su nastupali tamo iskoristili su prednost tako dobrog zvuka, dok na maloj bini zvuk i nije bio toliko dobar, posebno kod vokala koji su nekako uvijek bili pretihi, posebno kad bi se čovjek udaljio malo od bine.

Program na velikoj bini prve večeri otvorili su riječki Avlijaneri, kvartet koji je odavno zaboravio što znači biti mlad, a o perspektivama se može pričati. Sviraju garažni punk s dosta različitih utjecaja, od Motorheada pa sve do surf rocka, brzo, žestoko i s tekstovima na rvackom. Dobro dečki praše, da bih riječ rekao, možda to nije my cup of tea ali vidi se da su opušteni i da sviraju zato što to vole, pa ih ni činjenica da su na gotovo praznoj velikoj bini doista djelovali poput džukaca avlijanera nije spriječila da svoj polusatni set pošteno odrade. )

U isto vrijeme na maloj bini nastupali su Plastik Porno, riječki kvintet s osebujnom pjevačicom Lenom koja bi svojom dugom plavom kosom ionako privukla moju pozornost, no još kad obuče kratku majicu na bratele, balerinsku suknjicu i roza gumene čizme, imala je moju nepodijeljenu pozornost, hm hm. Bend svira nekakav post punk s mnogo psihodeličnih elemenata, pjesme su im vrckave i imaju onu neku old school notu s početka 80-ih zahvaljujući kljovama koje je svirao lik koji je pljunuti Rob Halford iz Judas Priesta. Simpatičan bend, no ne mnogo više od toga. )

Povratak na veliku binu gdje počinje nastup pulske Nole, sretno ovjenčane Porinom za pjesmu godine, što je jedan od rijetkih trenutaka ove godine da je glasačko tijelo te jadne kopije Grammyja donijelo koliko toliko pametnu odluku. I gledam tu Gabrijelu i mislim si, jebote, kako sitna cura, ali ima glaščinu kojom može planine pomjerati. I zna ga koristiti. Iza nje peteročlani bend koji uživo zvuči mnogo bolje i rockerskije nego na albumu, čak i u baladama «Do kraja» ili «Zauvijek». Čak i country besmislica «Spavaj» uživo zvuči gotovo slušljivo. Gotovo. Naravno, «Dio tebe» je bio neizostavan, a pjesmu godine su izveli čak dva puta na sveopće odobravanje malo popunjenijeg amfiteatra gdje je publiku većim dijelom činila ženska ekipa. Što mi nije smetalo, dapače i dagušče… )

Na Raspad sistema bini sviraju riječki punkeri pod nazivom Infekcija, mlado i neiskusno ali željni prilike da se dokažu. Još su u fazi sviranja obrada, pa kad izađu iz nje, razgovarat ćemo…

Nakratko se vraćam na malu binu (eh, što je lijepo kad su bine smještene jedna pored druge ali nema preklapanja zvukova) na riječki Officer Down, koji se izgleda svaki put kad ih vidim eksponencijalno šire – sad ih ima čak deset, uključujući dva ženska vokala, Lorenu i Marinu, plus tročlana duhačka sekcija…Valjda će ovaj put bend malo ozbiljnije početi raditi jer sad zvuče opasno: njihov ska punk reggae je u pravoj mjeri plesan i veseo i brz i žestok i stvarno su za klasu dvije bolji nego kad sam ih posljednji put gledao. Čistunci će možda prigovoriti da su na trenutke previše poppy, no meni to ne smeta, a kad duvači krenu da duvaju (mislim na instrumente), svi prigovori padaju u vodu! Privukli su i uspjeli rasplesati dosta fanova ispred male bine, moram priznati da ni sam nisam ostao imun na šarm pjesama kao što su «Rudi», «Pivo vino rakija» i, možda i najbolja od svih, «Preferencija». Me like it! )

Zadržao sam se još malo na maloj bini da odgledam prvih nekoliko pjesama riječkog Tosta, melodičnog hc punk benda kojeg ću uskoro gledati u Koprivnici pa sam ih ovaj put mogao žrtvovati. Još jedan bend sa sitnim ali dinamitnim pjevačem i dobro uvježbanom četvorkom iza sebe koja svira energičnu glazbu s mnogo srca i muda. Hrvatski Rise Against? Možda jednog dana. Praizveli su i jednu brand new stvar, «Few good men» i ostavili su vrlo dobar dojam, ) no morao sam ih prekinuti jerbo su na glavnoj bini počinjali…

Kawasaki 3p! Voljeli vi njih ili ne voljeli, ali 2009. je bila njihova godina, a čini se bit će i ova. Sviraju gdje god stignu, ima ih posvuda ali to se uživo itekako čuje – nastup na Barufama pokazao ih je kao jednu od najvećih koncertnih atrakcija koju u ovom trenutku imamo. Ova sedmorica samuraja kika es uživo svojom mješavinom ska i punk glazbe i napravili su neviđen raspašoj u fan pitu (rupa odmah ispod bine gdje se skupi parstotinjak ljudi, obično vjernih obožavatelja i pokoji zalutali novinar poput mene). Od uvodne «Idu Bugari» preko «Kak si? Pa tak», «Ni da ni ne», «Mate Parlov»…plesalo je i pjevalo sve što nije bilo priključeno na aparate za održavanje života, a odličan show Tomfe i ekipe pokazao je da su Kawasaki trenutno sam vrh hrvatske rock scene, a punkeri svih zemalja ujedinili su se u najvećem pogu prve večeri. Totalno ludilo, pa su mi čak i par ljudi koji nisu obožavatelji lika i nedjela K3P-ovaca priznali (nevoljko, doduše) da je ovo bio sjajan nastup. I šta ‘oćete više? , http://kawasaki3p.com/)

Nastup Kawasakija sam nakratko prekinuo kako bih na maloj bini odgledao Čoveka bez sluha, drugi bend Mikija iz puno poznatijih Six Packa. No, ČBS je krenuo opasno sa svirkama valjda kako bi se ta situacija promijenila, a i da bi izbjegli etiketu drugorazrednih Six Packovaca što sam čuo od nekoliko ljudi u publici. ČBS nisu kopija Six Packa, brži su, žešći, punkerskiji, drugačiji je tempo pjesama, drugačiji aranžmani, ali tu je taj nesretni Mikijev vokal koji vas neminovno asocira na njegov drugi bend. Uživo su dosta dobri i energični, a nove stvari poput «Gotovo je» ili «Umukni malo» još su oštrije od već poznatih «Sećanja» (inače obrade Parnog valjka), «Dosadnog dana» ili meni njihove najdraže «Ništa mi staro ne nedostaje» s kojom su završili nastup. Njihov novi album još se krčka pa ćemo vidjeti na što će to ličiti… ,

Vratio sam se na glavnu binu taman na početak nastupa Pips Chips & Videoclips. Od ovakvih velikih bendova očekuješ da će festivalske svirke biti samo best of kompilacija najvećih hitova zbog ograničenog vremena (Pipsi su imali nekih 45 min), no Pipsi ne bi bili Pipsi kad ne bi ponudili nešto novo. Umjesto uvodnih «Motora» dobili smo tako a capella verziju «Prvog jointa u ustima» (mnogo bolja stvar od «Motora» iako se pitam koji je smisao ovog a capella prearanžiranja, no dobro), bio je tu i «Jedan od nas», jedna od onih pjesama koja je dosta dugo bila na ledu te ono što me je najviše zanimalo, premijera nove pjesme kojoj nisam zapamtio ime ali se u njoj Dubravko preporuča nepoznatoj ženskoj osobi (Yayi?) kao njen alfa mužjak. Sjajna stvar koja me malo podsjeća na plesni electro rock LCD Soundsystema. Ostatak seta? Klasične dizalice, bez balada, ali nakon furioznog nastupa Kawasakija Pipsi su ipak imali nešto slabiji prijem kod publike. (http://www.pipschipsvideoclips.com/,

Nastup Pipsa preklapao se s nastupom zrenjaninskog benda Oružjem protivu otmičara koji je ponovno, po tko zna koji put, nastupio u skoro potpuno promijenjenoj postavi, jedino je stari lisac Nikola kao vođa benda tu stalan lik, svi ostali dolaze i odlaze kao na kolodvoru i pitam se ima li još netko u Zrenjaninu tko svira neki instrument a da nije prošao kroz ovaj bend. Elem, u ovoj inkarnaciji imamo pjevačicu Jovanu, bubnjara Srđana i basistu Marka, ali pjesme benda su ostale manje više iste jer im Nikolina gitara daje onaj prepoznatljivi indie pop punk zvuk. Što se Jovane tiče, njeni tjelesni atributi su me impresionirali, vokalni nešto manje. Čuje se da je neuvježbana ali i da ima malo previše njanjav vokal koji je, kao što rekoh u početku, ipak bio malo previše potisnut u drugi plan pa nije toliko dolazio do izražaja. Ne znam, navikao sam se valjda na prethodnu pjevačicu koja je osim toga svirala i ritam gitaru i to mi fali, ali ovaj nastup je imao nešto posebno: negdje pred kraj koncerta na binu se popelo nekoliko cura koje su se rasplesale po cijeloj pozornici i pružile svoju vokalnu pomoć i to je sve nalikovalo na nekakvu lokalnu verziju girl power pokreta. Pitao sam se hoće li se sjetiti odsvirati «Girls just want to have fun» od Cyndi Lauper. Nisu. Ali nije loša ideja, priznajte… )

Headlineri večeri bili su Jinxi, kojima je ovo bio jedan od prvih nastupa nakon dugog boravka u studiju gdje rade na novom albumu. Odsutnost s bine nije se osjetila, ipak je ovo već prekaljena ekipa koja se zna u dušu, a bogami i publika zna sve njihove pjesme: i muško i žensko je uglas s Yayom pjevalo hitove od uvodne «Tamo gdje je sve po mom» pa do zaključnog «Brazila». Bilo mi je zanimljivo vidjeti i facu u Maiden majici kako sa curom, svojom valjda, pjeva ove bezvremenske pop pjesme. Jinxi su sjajan pop bend, najbolji kojeg imamo, pa iako mi dvije nove stvari koje su izveli («Da smo se voljeli manje» i «Barakude») nisu sjele na prvo slušanje, uopće ne sumnjam da će i novi album donijeti nekoliko pjesmica za zborno pjevanje. Uigran i svirački besprijekoran bend, kao da to treba ikome dokazivati… )

Nakratko sam skočio konačno i do Raspad sistema bine gdje je pičio kvartet Mistits, zgodna igra riječima jer se radi o cover bendu kultnih Misfitsa gdje vokale pjeva jedna cura. Zna se da ne volim cover bendove pa su i Mistits kao takvi bezvrijedni, iako priznajem da je bilo čisto cool čuti neke legendarne stvari poput «Last caress» ili «Die die my darling» a i bend je pržio k’o nespašeni.

Preostali dio večeri ja sam manje više kulirao pa sam prepustio mom suradniku Svenu da pokrije neke stvari koje me nisu previše zanimale…

Najpoznatiji splitski Dječaci su se na prvom nastupu na Barufama odmah pokazali kao pun pogodak što se tiče live nastupa. Odmah od prve pjesme „Govno je na vatri“ pokazali su izrazit entuzijazam i sposobnost za podići atmosferu do krajnjih granica. Publika je zborno recitirala skupa s njima gotovo sve pjesme s njihovog prvijenca i zasada jedinog albuma „Drama“. Atmosfera je dosegnula vrhunac na bisu kada se, barem iz moje perspektive, pola publike popelo na pozornicu te zborno pjevalo. U svakom slučaju jedan od upečatljivijih nastupa na maloj pozornici. (www.myspace.com/djecaci)

Balkansko popularni Ajs Nigrutin i njegova ekipa Sve Barabe Crew sastavljena od Timbeta, Rahmanee-a i ostalih beogradskih repera počeli su s nastupom na velikoj bini nakon zakuhtalih Jinxa, pa zbog toga nisu imali lagan posao da zadrže atmosferu na razini jer su se glazbenim izričajem poprilično razlikovali od ostalih bendova koji su nastupali taj dan na glavnoj pozornici. Njihov tvrdokorni rep je udaljio dio publike od pozornice, ali oni koji vole pjesme o lakim ženama i nešto težim drogama su došli na svoje. Iako pred manje publike, dali su sve od sebe da se zabava dobro nastavi i njima i svima ispred pozornice pjevajući neke od svojih najvećih hitova poput “Spejs-Nigrutina”, “Indo grassa”, i “Četvrte pesme”. Na kraju i njihovih je 45 minuta brzo prošlo, te su slijedeći na red došli već iskusni zabavljači regionalne publike Disco’ n’ Action. )

Disco ‘n’ Action su prekaljena ekipa glazbenika i zabavljača koja je vratila pred glavnu pozornicu ekipu koja je otišla odmoriti se malo kad su počeli reperi, i ne samo njih nego i još više ljudi. Njihova kombinacija mnogih žanrovskih odrednica, mješavina elektronske i rock glazbe podređena ekstatičnom plesu, odražavala je gotovo u potpunosti „ćušpajz“ duh ovogodišnjih Barufa. 45 minuta kvalitetne i uhodane svirke ponovno je razveselilo njihove stare prijatelje i poznanike, a oduševilo one koji su ih po prvi put čuli. O njihovoj svirci ne znam zaista što da više napišem, jedino da ih treba poslati na jednu turneju za početak po cijeloj Hrvatskoj da svi čuju o čemu se radi i da se dobrano rasplešu. )

Radikal Dub Kolektiv su Zagrepčani dobro poznati hrvatskoj alternativnoj publici, koji su dobili čast zatvoriti prvi dan na glavnoj pozornici, no nažalost zbog kašnjenja u satnici nisu sami uspjeli privesti svoj nastup kraju. Počeli su u pola četiri umjesto u najavljenih tri, te su zbog vremena potrebnog za uštimavanje uspjeli odsvirati tek nešto više od 15 minuta, što je bilo dovoljno taman da se atmosfera privikne na njih, kada su zbog otkucavanja 4 sata ujutro morali naprasno prekinuti svoj nastup. (www.myspace.com/radikaldubkolektiv)

Hvala drugar, ja sam sa svoje strane preskočio ova rap i hip hop sranja i prije odlaska (ipak sam ja čovjek u godinama, he he he) stigao sam ošacovati nastup Carmine Puttane na maloj bini. Riječ je o lokalnoj ekipi Opatijaca koju predvodi Dodo iz Pasa i koja je zanimljiva što izborom garderobe (baciti oko na foto galeriju), što glazbom koja je totalna zajebancija: od uvodne «Šukarije» koja je inspirirana ciganskim melosom pa do pjesama u kojima kombiniraju ska, punk, pa čak i šansonu. Par njihovih stvari moglo bi ‘ladno otići na Opatijski festival i ne bi loše prošle. Imaju sjajan nastup, odlično se zajebavaju na bini, publika im zna sve tekstove napamet i pjeva s njima i, bez obzira što glazbeno ovi «Opatija’s finest» vjerojatno neće daleko dobaciti, priredili su odličan dernek i, što se mene tiče, zatvorili prvu večer Barufa na najbolji mogući način. )

I, to je to, ako ste došli do samog kraja ovog maratonskog štiva, svaka vam čast, zaslužujete medalju. Prvom večeri Barufa bio sam veoma zadovoljan, pa su i očekivanja od druge večeri sukladno tome veoma visoka…

Hadžo i Sven, šetači s Lungo Marea