Kolumne

Da li umetnik doživljava svet i život drukčije od običnog čoveka? Nema opravdanog razloga da se tako misli. Svakako, on mora da bude duboko zainteresovan – i impresioniran – tim doživljajem. On isto tako mora da poseduje mudrost da bi nalazio značaj u pojedinačnim zbivanjima razumevajući ih kao simbole sveopštih istina. Te osobine su neophodne, ali nisu ograničene na umetnike. Umetnikova privilegija je sposobnost da shvata prirodu i značenje doživljaja u smislu datog medijuma i na taj način ga učini opipljivim. Neumetnik “zanemi” pred plodovima njegove osećajne mudrosti. On ne može da im pruži odgovarajuću materijalnu formu. On može da izrazi sebe, manje-više artikulisano, ali ne i svoj doživljaj. U trenucima u kojima je jedno ljudsko biće umetnik, ono nalazi oblik za bestelesnu strukturu onoga što je osetilo. “Jer rima iz nevolje ritam može da stvara.”

Znači ovog petka odem ja malo do Zagreba besplatno. Uguro sam se u bus CSI benda, iliti Crkve Svete Improvizacije, oni su išli do Slovenije. Dogovorim se s mladim Ivanom Vukovićem da se nađemo, da mu dam jedan cd s dječačkim vokalima za AC3PO-v album, možda kasnije da i popijemo nešto. Kako je ovo vrijeme darivanja, tako je imućna teta darovala moju obitelj prehrambenim košarama. Svakakvih čuda moš tu nać, od velike šunke koja liči izvana na pršut, pa sve do sireva i boca raznoraznih oblika. Velike su to košare, svašta stane u njih. Tako da kad sam trebao krenut, reko sam mamici Slavici, “Slavice, daj mi bocu nečega kad već ima svakakvih boca tu”, a Slavica iz košare izvadi bocu prvoklasne Graševine, e pa zašto ne, ipak je vrijeme darivanja.
Continue reading →

-flux kapacitator, flux kapacitator!- derao se iz petnih žila kapetan na stručnjaka za pogon, da bi sljedećeg trenutka žurnim hodom krenuo u prostorije za odmaranje kako bi se izderao na još kojeg člana posade.
o, zdravo ljepotane – zaustavio se pred ogledalom, rastežući kožu lica, stiščući obraze i promatrajući kako mu čelo izgleda pod različitim kutovima upada svjetla. nekih 15 minuta kasnije, mozak mu je poslao signal da možda stoji predugo pred zrcalom. pogledao je lijevo, pa desno pa u svoja odličja u odrazu i nastavio još žurnijim korakom prema sobi za odmaranje. u toj prostoriji nije bilo žive duše. u najprometnijoj prostoriji na brodu nije bilo nikoga. u pepeljarama su još uvijek gorili opušci.
Continue reading →

putovanje autom do tuzle nije šala. to sam konstatirao u trenutku kad smo u republici srpskoj, izbjegavajući mrtve pse po krivudavim cestama, u potpunoj magli tražili smjer do tuzle po ćiriličnim tablicama. od granice do tuzle, cijelo nas je vrijeme pratio smrad nekakve paljevine, što je natjeralo dj bronsona aka lil branka da svako malo izlazi iz auta i provjerava motor. motor je bio potpuno zdrav i poslje nam je objašnjeno da je to jednostavno tako u bosni: sve smrdi na paljevinu.
Continue reading →

”Kad političar prstom bode zrak i govori o miroljubivoj suradnji, vjerujte njegovu prstu, a ne njegovim riječima.”

• Desmond Morris

crte svjetla između škura su joj otvorile oči. zijevajući se okrenula i s druge strane kreveta ugledala njegova leđa. nogama je pronašla papuče pod krevetom, odvukla se u wc i zatvorila vrata za sobom. za dvije minute, iza zatvorenih vrata je zagrgljao zvuk vodokotlića. vratila se u sobu i umjesto muža pronašla gomilu kovanica u istom spavaćem položaju. par trenutaka je tako stajala bez riječi dok nije vrisnula svim vratnim žilama. glas joj se naglo produbio u životinjski urlik i glava joj je eksplodirala u hrpu kovanica.
Continue reading →

Možda bi i pisao kolumnu da se uopće ičega sjećam, al kad se probudiš i nađeš ovakva sranja na sebi… ne znam. znači jebi me kurvo, jebemti kuje s markerom. adidaske. Popili smo pun kurac rakije za Edija. Mišo je pucao u slomljeno srce i nije uspio pogodit krhotine.

stojim sinoć ispred popaja čekam topli i neki mladi momak mi priđe i zatraži da mu se potpišem na jaketu. prvo sam ga upozorio na to da ću mu uništit jaketu ali ga nije bilo briga. bacio sam mu jedan školski ‘vojko’ na lijevom rukavu i zahvalio na podršci.

jutros sam napisao pjesmu o nožu, ako oćeš pročitat klikni na read more
Continue reading →

Mi u Dubrovniku. Gubimo se po gradu uz upute ljubazne djevojke, uspijemo zaokružit cijeli grad i nać se na istoj točki. Ko bi reko da je Dubrovnik tolko konfuzan, ili je možda Ivo, koji je pričo s njom na mob i primao upute i prenosio ih vozaču Brani Bronsonu, možda je Ivo mutav. Reko bih da je vjerojatnije ovo drugo, jer nakon ša smo izašli iz auta, Ivo nas je samouvjereno vodio tamo di misli da se nalazi klub. Oke, uđemo za njim u jednu zgradu, prozori su razbijeni, penjemo se negdje do drugog kata i tu uđemo u hodnik. Izgleda mi to ko bolnica, vidio sam takve hodnike već previše puta u životu, al ša bi me Ivo slušo. Otvori on vrata jedne sobe i suoči se oči u oči s dvoje ljudi od kojih je žena mongoloidna, na nekom koji kurac-ovaj-otvara-vrata-naše-sobe-i-viri-kroz-njih sranju. Dramatična tišina, Ivo se polako povlači i zatvara vrata. Kasnije smo saznali da u toj zgradi prebivaju beskućnici.
Continue reading →

kad sam bio ovaj vikend kod svemirskog medvjeda u zagrebu zabezeknulo me s kakvom pažnjom i brižnjom se automobili zaustavljaju na pješačkom prijelazu puštajući pješake da pređu zebru. učinilo mi se kao da neki od vozača misle da su pješaci ljudi.
prelazio sam, zgodom jednom, neku veću cestu s 4 trake na kojoj su se auta poprilično brzo pojavljivala na obzoru s jedne strane i nestajala na obzoru s druge strane. moglo bi se reć da su auta na toj cesti šibala. prišao sam rubu ceste i ne očekujući da će se koji auto zaustaviti, izvadio mobitel i nešto buljio u ekran. bulj bulj bulj, digao sam pogled, a kad ono: u 2 trake auti se zaustavili ispred pješačkog prijelaza (ljudskog prijelaza) i gledaju u mene s obrvama u zraku. ostao sam zabezeknut.
Continue reading →

zdravo, mirko, prijatelju. danas je 31.10.2006. i utorak je. sunčano je i povjetarac lagani miče lišće lijevo-desno, al da njega nema, ova stabla naša, izgledala bi ki naslikana. mislim, ne znam, ja ih odavde ne mogu vidit, ali pretpostavljam. odavdi se ne vidi ništa. ja sam ti u rupi. pišem ti ovo neudobno zgrčen na dnu jame i to na onom dijelu koji još nije onečišćen od vršenja nužde. na ovom mjestu ističem da boravak u jami nije bio moja ideja, već sam upao u nju pukin slučajem, kad je vranac moj zgazio ogromnog zeleno-smeđeg skakavca od čije se neuobičajene veličine prestrašio pa se propeo i odgalopirao vukući za sobom čitavu kočiju (istu onu šta nam je prababa marija ostavila nakon šta je umrla od sifilisa, istu onu, dobri moj mirko) a ja sam u trenutku nesretnom izgubio kočiju pod nogama, u zraku se posprdnuo i otkotrljao u ovaj ogromni jarak.
Continue reading →