Ivo

bilo je lito, bili smo dica. možda smo već krenuli u osnovnu školu, al vjerojatnije je da smo bili i mlađi od toga. igrali smo se na autiće, kopali rupe, radili garaže i ceste za autiće, provlačili ceste ispod debelog korijenja šta je virilo iz zemlje. u jednom trenutku moj tadašnji prijatelj i susjed me zapitao zašto mi je u garaži samo jedan autić, da gdje je drugi autić, autić od moje cure.
uhvatio me nespremna.
Continue reading →

znate ono kad ne čitate na glas, već u sebi, al svejedno imate osjećaj da čujete svoj glas dok čitate… e pa posljednjih dana čitam smojinu kroniku 0 malom mistu. i umjesto svog glasa čujem tuđi. naime, glas koji mi se javlja u glavi dok čitam to djelo, nije moj već luky-ev. da, dobro ste razumjeli. kao da mi luky sjedi za stolom u glavi i čita mi kroniku o malom mistu. uvrnuto.
otkvačeno – rekli bi hrvati s prisavlja.

rekao sam joj da dan žena baš i nema previše smisla s obzirom na količinu pažnje koju žene svakodnevno dobijaju. pažnje, pozornosti i ostalih pekmeza koje sad neću nabrajat, da ne ispadnem previše pekmezast. pitala je kako znam da ih dobijaju dovoljno. to je barem logično…
Continue reading →

po povratku s posla, uđem u dućan nebi li kupio šampon, budući da sam zadnjih par puta za vrijeme tuširanja grabio rukom po zraku, ne pronalazeći ništa na uobičajenom mjestu za šampon, naravno ne ubrajajući u to šampon od kamilice koji također bio prisutan u kupatilu, ali kojeg sam odlučio ignorirati, jer reću vam iskreno: počneš sa šamponom od kamilice i prije nego znaš nađeš se kako gol ležiš na livadi u utorak u 11 ujutro ne shvaćajući zašto ljudima baš toliko smetaju žohari.
zastao sam na izlasku iz dućana sa šamponom u ruci, da pridržim vrata starijoj gospođi, dočim mi je ćelavi lik u prolazu dobacio optužujuć pogled.

to je to – pomislio sam zagledavši se između rubova dvaju karata trešete u sokolov kamuflažni gardistički prsluk. to je to, to je upravo ono što mi treba za pojavljivanje u emisiji kalibra cd live. pogotovo kad se pjesma koju izvodiš zove kamiondžije.
Continue reading →

Samo je Izabela još tu, grčevito uhvaćena za posljednje uže svjetlosti, ali i nju ono već vuče u dramu večeri koja nikada nije bila drama a drama je samo zato što znamo da se zove prolaznost.
Tek kad smo saznali da moramo umrijeti, i zato što to znamo, pretvorila se idila u dramu, krug u koplje, bivanje u prolaznost i uzvik u strah, a strah u osudu.
Continue reading →

rekla je da ide na ručak kod tete mimi.
poklopim slušalicu, naslonim glavu na ruke i puhnem kroz zube. kod tete mimi?
mogla je barem izmislit neko normalnije ime. kvragu, i fanta je normalnije ime od TETA MIMI. pa nismo u crtiću. damn.
Continue reading →

vagao se jučer. težim 98 kg. mislim, težim ja mnogočemu ali moja masa na planeti zemlji iznosi 98 kila. još 2 kile i najzgodniji sam službeno debeli čovjek na gore spomenutoj kugli. al ženama ne smeta. pogotovo onoj mili horvat.
Continue reading →

volim: miris iz pekare ujutro. ne volim: kad vozeći se za zagreb noćnim busom, okružen isključivo ženama (nije li čudno naići na takav omjer, nekako je logičnije da bude više muških koji se voze noću, nego žena) osjetim posljedice čovjekove borbe s neizbježnim, posljedice pokušaja da se kontrolira prirodni, a ujedno i jedini način funkcioniranja organizma.
prdac.
Continue reading →

da je društvo oduvijek bilo svojeglavo i pokvareno, u ogromnom postotku zadrto i naivno dokazat ću sljedećom poslovicom, mudrom izrekom starijom od mene, starijom vjerojatno i od sanje doležal (ona stara baba s plavom kosom s rtl-a), a ta arhaična kapljica mudrosti i sastavni kamenčić kulturnog uzdizanja generacije za generacijom glasi:

rugao se lonac loncu, a oba su crna.

pomalo rasistički, nije li?

zdravo, to sam ja. i znam da s druge strane stakla, da to ste vi…
uspijevate pročitat samo ono što vam ja dopustim. i uvijek mislite da ste zaslužili više.
nekad vi dobijete ono što ste zaslužili, nekad ja dobijem ono što sam zaslužio.
često ne dobijemo ono što zaslužujemo.
još češće mislimo da nismo dobili ono što zaslužujemo.

david villa je odličan i u stvarnosti i na manageru. lupe fiasco je jedna od boljih stvari koje su se dogodile repu u zadnje vrijeme. bla bla bla. pjesma je na čitaj dalje.
Continue reading →

• čini mi se da smo nas dvoje razgovarali o sreći. ja sam vam govorila o sebi. baš sam upotrijebila riječ >>sreća<<. recite, zašto čak kad uživamo, na primjer, u glazbi, lijepoj večeri, razgovoru sa simpatičnim ljudima, zašto se sve to čini prije kao neka aluzija na nekakvu besmrtnu sreću koja negdje postoji, nego kao prava sreća, tojest, takva kakvu mi sami posjedujemo? zašto je to tako? ili vi možda ništa slično ne osjećate?

znate kako kravlji pogledi osim što znaju bit tupi, znaju bit tužni? e pa ne pričam o tome. pričam vam o emo kravi. vidio sam ju. vozeći se vlakom iz zagreba u split (nagovarajući kondukterku da me ne izbaci u karlovcu, niti u iti jednom drugom mjestu jer imam 3 kune u džepu, a baš eto, hehe, moram idući dan u 11 bit u splitu, eto stvarno, hehe, tako, malo) vidio sam ju. bilo je to par kilometara prije kolodvora u gospiću. smeđe bijela krava, zavezana konopom za nešto, sa smeđom mrljom oblika suze ispod lijevog oka. krava sa suzom ispod oka.
bila je to – EMO KRAVA.