kenjanje uz cestu

1

bilo je lito, bili smo dica. možda smo već krenuli u osnovnu školu, al vjerojatnije je da smo bili i mlađi od toga. igrali smo se na autiće, kopali rupe, radili garaže i ceste za autiće, provlačili ceste ispod debelog korijenja šta je virilo iz zemlje. u jednom trenutku moj tadašnji prijatelj i susjed me zapitao zašto mi je u garaži samo jedan autić, da gdje je drugi autić, autić od moje cure.
uhvatio me nespremna.

bio sam šokiran. pokazao je na svoju garažu i rekao – evo vidiš, ovo je moje vozilo, a ovo je od cure. jedan autić bio je modre, a jedan crvene boje. u tim godinama bilo mi je sasvim nezanimljivo razmišljat o ženskama, a kamoli u igru unosit nekakvu zamišljenu osobu suprotnog spola i još je predstavljat kao svoju curu. mislim, sjećam se još u vrtiću da sam napisao nekakvo ljubavno pismo miji rosso ali stvarno mi ni nakraj pameti nije bila nikakva veza. kvragu, s 4 ipo godine starosti čovjek jednostavno nije još spreman na sve te kompromise…

odrastanje je učinilo svoje, godine su prošle, bio sam s par žena (i još par) a susjeda sam počeo sve rijeđe viđati. naletimo jedan na drugog možda jednom u dva mjeseca, a ono što je zanimljivo (barem meni) je to što ga nisam nikad vidio s nekom curom.

život je proces.