molim vas

volim: miris iz pekare ujutro. ne volim: kad vozeći se za zagreb noćnim busom, okružen isključivo ženama (nije li čudno naići na takav omjer, nekako je logičnije da bude više muških koji se voze noću, nego žena) osjetim posljedice čovjekove borbe s neizbježnim, posljedice pokušaja da se kontrolira prirodni, a ujedno i jedini način funkcioniranja organizma.
prdac.

znači jedna od mladih dama u mom dijelu busa, je otprilike pola godine držala otrov u sebi, radila na njemu i na kraju proizvela plin gori od onog zbog kojeg je židovima bilo jako žao kad su shvatili da nemaju još jedan prst za 11-u rupu u tušu.

volim kad tokom nastupa vidim da ljudi znaju pjesmu i kad nakon nastupa dragi ljudi prilaze i daju nam podršku. to je stvarno lijepo od njih. pogotovo ako su žene (i oku prijatne). ne volim što sam nesposoban smislit šta bi moga radit na onim dijelovima pjesme na kojima ne repam, pogotovo ako je to u sterilnom bijelom studiju nacionalne televizije na dan mrtvih gdje ne smiješ psovat a ti izvodiš pjesmu o alkoholu s većim brojem rizičnih riječi i sve to nakon čitave noći igranja iss-a, gledanja trash filmova i domaćih spotova kod escobara doma.

znači tija sam napisat još par tih volim ne volim slučajeva, i bit humorističan pritom, međutim smorio sam se žešće i neda mi se više… ružan je dan danas.

e da, nervira kad nekoj osobi u mom društvu padne na pamet neka dječja, stupidna rima i ta osoba misli da je potrebno da me obavijesti kako ja to mogu u svoju pjesmu kao vidiš ubaci to u pjesmu i onda se još i nasmiješi za svaki slučaj, za slučaj da mi se ne svidi pa da ja pomislim da se ta osoba samo šali (al ne šali se retardirani izrod jedan meksički) i to redovito budu osobe koje nisu ni čule moje/naše pjesme ili uopće slušale sličan tip glazbe. ili… kad kažem nešto i određena osoba misli da je zabavno na to odgovoriti sa: – oš to sad stavit u pismu? aj napravi pismu od toga.

spravit ću vam pjesan o mrtvoj majci popišanoj.