Denis Diderot

Par zanimljivih citata iz knjige koju sam upravo pročitao.

Istinita religija, koja je važna za sve ljude u svim vremenima i na svakom mjestu, morala bi biti vječna, sveopća i očigledna; nijedna, međutim, nema nijednog od ova tri obilježja. Sve su, prema tome, tri puta dokazane kao lažne.

Odstranite kod kršćanina strah od pakla i vi ćete mu odstraniti njegovu vjeru.

Kršćanski Bog – to je otac koji se previše brine o svojim jabukama, a premalo o svojoj djeci.

Događaji, čiji svjedok može biti samo nekolicina ljudi, nedovoljni su kao dokaz istinitosti religije u koju moraju podjednako da vjeruju svi. (govoreći o čudima)

Događaji, na koje se oslanjaju religije, drevni su i čudesni, tj. najviše moguće sumnjivi da bi dokazali najnevjerojatniju stvar.

Dokazivati Evanđelje pomoću čuda, znači dokazivati besmislenost pomoću protuprirodne pojave.

In dolore paries (Stvaranje). – Ti ćeš rađati u mukama – rekao je Bog ženi koja je pogriješila. Ali šta su mu učinile ženke životinja koje takođe rađaju u mukama?

Napisano je da se on udaljio na Maslinovu goru i tamo se molio. Kome se on molio? On se molio samome sebi.

“Ovaj bog koji šalje u smrt boga da bi umilostivio boga”, to je odličan izraz barona de la Ontana. Sto velikih knjiga, napisanih za ili protiv kršćanstva, ne sadrži u sebi toliko ubjedljivosti koliko ova dva smiješna retka.

Bog-otac smatra da su ljudi dostojni vječnih muka; Bog-sin smatra da su dostojni beskrajnog milosrđa; Sveti Duh je neutralan. Kako pomiriti ovo katoličko brbljanje s jedinstvom Božje volje?

Ono što su ovi svirepi kršćani preveli s riječju “vječni”, znači na hebrejskom samo “dugotrajni”. Neznanje nekakvog hebreiste i okrutna narav nekakvog prevodioca – to je izvor dogme o vječnim mukama.

Da je Isusa Krista, koji je Bog, iskušavao đavo – to je bajka dostojna “Tisuću i jedne noći”.

U prvim vjekovima kršćanske ere postojalo je šezdeset evanđelja u koje se jednako vjerovalo. Pedesetšest od njih su bili odbačeni kao djetinji i glupi. Zar nije ponešto iz ovih ostalo i u onima koji su sačuvani?

Vi dajete nevjerniku knjigu pisanija za koja tvrdite da su Bogom nadahnuta. Prije nego što pređemo na razmatranje vaših dokaza, ne treba propustiti da vam zadamo niz pitanja o samome tom zborniku. Zar nije on pretrpio neke izmjene? – pitaćemo vas. – Zašto je on sada tanji nego nekoliko vijekova ranije? Po kakvom pravu je iz njega izbačeno nekakvo djelo koje poštuje neka druga sekta, a ono koje ona odbacuje očuvano je? Na osnovu čega ste vi pretpostavili ovaj rukopis? Šta vas je rukovodilo pri izboru između tolikih različitih spisa, koji jasno dokazuju da ovi sveti autori nisu došli do vas u svojoj prvobitnoj čistoti? Ali ako su oni, kao što ste dužni priznati, iskvareni neznanjem prepisivača i zlonamjernošću heretika, to znači da ste vi dužni da ih uspostavite u svom istinskom stanju, prije nego što počnete dokazivati njihovu bogonadahnutost. Ne mogu se vaši dokazi odnositi na zbornik osakaćenih spisa, kao što se ni moja vjera ne može izgraditi na takvom zborniku! Prema tome, kome ćete vi staviti u zadatak ovaj posao ispravljanja? Crkvi? Ali ja ne mogu priznati nepogrešivost crkve dok mi nije dokazana bogonadahnutost spisa. Tako ja bez svoje volje padam u skepticizam.

NEVJERNIK

Nevjernik je onaj koji ne vjeruje, kome nedostaje poštovanja za svete stvari i koji, ne prihvaćajući postojanje Boga, gleda na pobožnost i druge vrline, koje zavise od njegovog postojanja i njegovog kulta, kao riječi lišene smisla.

Nevjernik postoji samo u društvu čiji je član. Jasno je da se u Parizu neće učiniti nikakvo zlo jednom muslimanu zbog njegovog preziranja Muhamedovog zakona, niti u Istanbulu jednom kršćaninu zbog njegovog zaborava svoga kulta.

Nije tako, međutim, s moralnim načelima; oni su svugdje isti. Njihovo nepoštovanje je bilo i biće, na svim mjestima i u svim vremenima, dostojno prekora. Narodi su se dijelili na razne kultove, religiozne i ireligiozne, prema položaju na zemlji koji su zauzimali ili koji su naseljavali. Moral je svugdje isti.

To je opći zakon koji je božji prst urezao u sva srca.

To je vječni propis osjećajnosti i zajedničkih potreba.

Prema tome, ne treba mješati nemoralnost i bezvjernost. Moralnost može postojati bez religije; i religija može postojati, i to čak često, bez morala.