lastovo

Jedino šta na lastovo moraš ponit su kupaće gaće. Zondo ih je zaboravia i umisto njih ponia debelu knjigu o umjetnosti srednjeg vijeka, koju je naglas čitao svojoj curi na trajektu, dok su tri metalca do nas pili juru i repali cypress hill.

U luci u lastovu smo se našli sa gigijem i organizirani kombi nas je odvea u hotel «Solitudo» čiji je arhitekt bia krek glava. Hodnici su organizirani random, gore, dolje, u krug i uokolo, na nekom the shining, kafka na trokolici bježi po hogwartsu sranju.

Kao i svaki neobuzdani mladi divlji bend, čim smo došli u sobu, sjeli smo u krug i s mobitela tiho pustili klaus nomija na slušalice i šutili.

Hotelska plaža je izgledala luksuzno za bend našeg ranga. Kristalno čisto more, maybach music, ležaljke, pina colada i cigara. Osjeća sam se ka rick ross u rap spotu di kamera snima kadar iz helikoptera koji prelijeće plažu na bahamima.

Predvečer smo načeli bocu johnnya i kombijem se uputili 13 km u lastovo. Ista galerija istih ljudi iz splita je bila tu i izgledala isto, osim šta su bili šporki, neotuširani i nervozni jer nemaju di srat. Zondo je naša neke kupaće gaće u dućanu ali su navodno bile toliki fashion crime da se modna prababa odlučia nastavit kupat u mudantama.

U restoranu smo se zapili, prejeli i umrli. Tu večer su svirali rektalni front i atheist rap. Ne znam ništa o tom tipu muzike al znam da mi je bilo govno. Svi ljudi oko nas su bili isti ljudi iz kocke, ohare i kvazija i fragmenti razgovora koje bi u hodu uvatia budili su u meni proljev. Bila je to jedna od onih najgorih večeri, kad ti sve žene izgledaju kao trošne, očajne, pijane udavače koje namištaju facu za index a svi tipovi kao jedan te isti dosadni, očajni lažov i jadnik.

Zondo je pobiga plakat sa bebom u hotel i ostavia mene i gigija sa bocom johnnya. Srozali smo se niz crnu, neosvijetljenu cestu do uvale odakle je lupa trash. Sjedia sam za stolom male o’hare, udara se šakom u kolino i cilu noć sluša neku kurvu kako će pojest sve kolačiće.

Sutradan je bila cjelodnevna terapija morem i suncem, udarili smo preser sa povrćem na žaru i punjenim ramstekom kojeg smo čekali sat vremena jer je konobar mora zaklat kravu u podrumu. Trebalo mi je samo sat, dva plaže da zaboravim sinoćnju ogorčenost i opet izronim iz mora, kristalnog kao iz reklame za sapun, udahnem čisti zrak i zapjevam u autotuneu yEaEaaAeAAEaaEaH ka lil wayne.

Nastup nam je počea ukočeno ka i uvik. Trijumfalni beat kraljeva ne zvuči toliko trijumfalno kad vidiš tri šmokljana na stageu koji mrtvački stoje i u kariranim košuljama recitiraju tekst, bez benda iza sebe, bez magle, bez plašteva, kruna. U početku nastupa se osjećam konfuzno jer imam osjećaj da svi naslućuju koliko sam ih sinoć sve mrzia, a sad tražim ih da dižu ruke i pjevaju refrene s nama.

Lako je dok repam svoj vers, jer dok repam, nisam tu, nego sav u tekstu i ništa nije bitno. Ali kad ne repam, ne mogu se odlučit da li da se nasilu mičem, klimam glavom i glumim entuzijazam ili da samo tupo stojim, šta bi bilo iskrenije.

Ali nakon par pjesama, opustimo se i sitim se da smo najbolji reperi na balkanu, da smo došli pokazat to, reć im šta mislimo i još uzet pare za to. Do kraja nastupa se toliko opustim da čak bacim jednu, dvije čagice, ali ne u stilu plešem jer sam veseo i razdragan, nego u stilu jebem vam mater gledajte me kako udaram ovu najtvrđu čagicu ikad.

Posli nastupa sam pobiga sa curom do hotela. Bilo je super, ronila je gola, a šminka joj se nije skinila.