Lastovo

0

Bio sam 4 dana na Lastovu na onom otok glazbe sranju. Prvo prije svega moram izjavit ovo. CINKUŠI SU NABOLJI JEBENI BEND U HRVATSKOJ! Njihov koncert drugog dana je bio apsolutni vrhunac ovog festivala za mene. Zajebi svo druženje s ljudima, prijateljstva i zezanje, za vrijeme njihovog koncerta sam bio u transu kakvog se ne sjećam kad sam zadnji put doživio. Tko god da ih vidi uživo, ako ima imalo ljubavi za glazbu, mora ostati njihov doživotni fan. Čim zaradim malo para, kupit ću njihova dva albuma. Ozbiljno razmišljam o tome da ih odem 18.08. gledati u Šibenik di nastupaju na Večerima dalmatinske šansone. Čak sam i bio tolko mutav da ih potražim na myspaceu, da, kao da će oni bit tamo. Čujem da ih je potpisao Livio Morosin za svoj novoosnovani label Croatian roots music, znači treći album je na putu i to mi je predrago za čuti. Imaš ovdje za skinuti 4 njihove pjesme, pa poslušaj i pokušat to zamislit sa 5 puta više live energije. Imaju i par spotova na youtubeu pa provjeri. E sad mogu krenut s ostatkom kolumne, čitaj više.

Festival je započeo u srijedu, trajao do subote. Upad je besplatan, smještaj je na maloj čistini di nema stabala, i svako u svoj šator. Na toj čistini je bilo mjesta za negdje 50 šatora… a došlo je par tisuća ljudi. Uglavnom svi ljudi koje znam iz Splita, znači mini Split, puno ljudi iz Zagreba, i više kuja s kojima sam bio od onih s kojima bi želio bit.

Neki su došli tjedan dana ranije da bi našli mjesta za šator. Mi smo došli u srijedu ujutro, i naravno, našli smo kurac. Glavinjao sam po šumi koja nigdje nema ravnog mjesta za postavljanje šatora i pokušavao nać mjesto. Ljudi su sjekli stabla sjekirama i na sve načine pokušavali stvoriti još malo mjesta na tom neravnom terenu. U navali otkrića svog prainskonskog ja, otrgnuo sam neku granu i počeo mlatarati po trnju i suhom granju kraj neke kenjare. Uspio sam napravit malu čistinu na nizbrdici za šator.

Nakon ša smo ga postavili, bili smo crni i prljavi pa smo se otišli okupati u more. Na povratku smo prolazili kraj jednog šatora oko kojeg su se užurbano motale djevojke. One su vidjele moje velike lijepe oči, i moj velik lijep osmjeh, a nažalost, bile su na odlasku, pa su nam dale svoje mjesto za šator, rogača, i pelina koji proizvodi Zvečevo. Zvečevo Pelin je tvrd. I tako smo se mi premjestili tu. Taman između kampa di su svi locirani, i plaže. Između kampa i mjesta di se održavaju koncerti. Jedini šator tu, i svako ko je prošo je morao dati svoj komentar, kako smo mi tu odmah do te male kapelice iza koje svi seru i pišaju, tj. kad već ne seru i pišaju u šumi oko svojih šatora. I kako je to najprometnije moguće mjesto di je neko mogo postavit šator, tu su svakog trenutka dana i noći, ljudi prolazili, smijali se, vikali, pričali, pili, i pušili. Odlično. Osim kad je kiša padala. E tada nisu prolazili, tada su se gušili u svom kampu u blatu i govnima koja su im se slijevala nizbrdo iz šume.

Na tih par tisuća ljudi, išle su 2 wc školjke, od kojih je jedna konstantno bila začepljena govnima do vrha, a drugu sam se bojao uopće pogledati. Ti wc-i su širili smrad barem 15 metara uokolo. Na tih par tisuća ljudi, umjesto tuševa i pipe za pit vodu, išlo je jedno crijevo sa poluslanom neptikom vodom. To crijevo je bilo priključeno na pipu koja je udaljena možda pol metra od onog wc-a koji je konstantno začepljen govnima. Ne znaš što je zabava dok se grozničavo ne pokušavaš otuširat, istrljat, i očistit, dok si okružen gustim miomirisom govana. Pa ti trljaj i trljaj sa sebe te malene čestice govana koje lete kroz zrak.

Ali nema veze. Išo sam pit, pa sam zaspao, pa sam pio, pa sma povraćao, pa sam pio na stepenicama glavne crkve u gradu, pa sam skakao ko majmun u prvom redu Cinkuša i plesao s bakom nekom, pa sam otišo ležat na betonu dva sata, pa sam prespavao Gejga i Pičkin dim, pa sam prespavao Bana, pa sam se razbolio s temperaturom i svim tim sranjima, pa sam pio, pa sam se dosađivao na Dubiozi, pa sam prespavao Let 3, pa sam jedva stajao i smrzavao se od groznice na nastupu Elementala, pa sam spavao u vreći na betonu na najprometnijem prolazu dok je nastupao Edo, i svako se našao komentirat, i jeo sam puno pašteta, bacio se u more koji put, i dobio sve u šahu. To je otprilike to.

Ali ipak to nije sve! U petak budim se u 4 ujutro jer se u šator vratila jedna od dvije djevojke koje su spavale u njemu samnom i mojim bratom. Nedugo nakon toga, metar ispred našeg šatora zasjednu dvije djevojke. Jedna plače, druga ju tješi. Jedna plače i govori da je debela, druga joj potvrđuje da je debela, znači debela je. Debela kaže da nije to nikad nikome rekla, i ne to da je debela, nego to da ju momak mlati, i sad govori njoj, najboljoj prijateljici. I ispada nekako ovako. Momak ju je izmlatio pun kurac puta. Jedan put je pogodio ručnikom ormar, i vrata od ormara su joj pala na glavu i cijela glava joj je bila krvava, ali nije išla u bolnicu nego je to sama rješila, ali ona ga i dalje voli. I onda ju je jedan put davio toliko da je morala doći policija, ali ona ga i dalje voli.

U taj trenutak neko baci čašu koja se razbije od zid kapelice, i najmasniji komad, dno čaše sa šiljcima staklenim, nam probije šator i zabije se u pod baš na mjesto gdje je trebala spavati djevojka koje nije bilo u šatoru. Umalo da nije zaradila masni pirsing posred trbuha.

Ali ove dvije ne staju. I onda joj prijateljica kaže, “evo moja mama ima veze, poslat ćemo mi tebe psihijatru, nećeš trebat ništa plaćat, sve će bit super”, a debela kaže, “nemoj, nemoj, ne želim da itko zna”. A prijateljica kaže, “moja sestra je bila narkomanka i da znaš kako je to strašno, još strašnije od ovog, i moja mama će shvatit i pomoć ti”. A debela plače, “ja sam najgluplja ženska na svijetu, ali ja njega i dalje voooooolim”. I debela još na kraju spomene da je jebala i oca svog momka, i da i njega jako voli, i da ih obojicu voli, i da ne smije izać na oči mami svog momka, jer ju mama ne voli zbog toga.

THE END