ziher.hr recenzija – ‘FIRMA’ (DJEČACI): ZRELO, ISKRENO UZ DOZU OZBILJNOSTI NA DJEČAČKI NAČIN
Kao što to obično biva kada kreće pisanje velike recenzije, uvod započinjem s osobnom retrospektivnom crticom o načinu na koji slušam, shvaćam i proživljavam Dječake. Još od srednje škole, dok sam ja bila ta klinka koja je nosila starke (doduše, ne bijele), Dječaci su bili apsolutno otkriće. Ljudi koji su poznavali njihove pjesme (ne uključujuči Meko sranje ili Narodnu), u mojim su očima rasli kao ‘utvrde respecta‘. Kasnije se zahuktavalo: Dječaci se puštaju na srednjoškolskim zabavama, doticaj s pijanim Dječacima uživo na koncertu… Tijek je uzeo svoj mah, Dječaci postaju vrlo poznati, a u mojim ušima svaki put i dalje izrazito cijenjeni i jednako iskreni. Još uvijek u njima mogu vidjeti (svaki put u drugoj zvučnoj slici) one ‘splitske hip-hopaše’, pravu ekipu za zajebanciju. Prošla je “Drama”, došli smo do “Istine” i sad je vrijeme za ‘potvrdu’ ili “Firmu”. Zrelo, iskreno, ozbiljno (na Dječački način, koliko može biti). Pravi izazov od albuma.
“Beton puca, zgrade se tresu!” Firmu naglo otvara Brutalna besa, ne štedeći pritom nikoga. Energična poput uličnog rata, ova pjesma kao da zahtjeva oklop za slušanje jer iz nje sve pršti. Slično rap-deranje kao na Jaketi Kiše Metaka provokativno najavljuje produktivni bijes uložen u treći album. Kao da ‘besom’ probiru hrabrost slušatelja koji će smoći slušati album dalje. No tu je i zanimljiv govoreni prolog pjesme. Hoće li se prodati? Koja stvar će biti hit? Kapitalizam prodire, ali nema straha. Ipak se dvadeset pjesama čini puno na prvu, teško je izostaviti doživljaj oko iti jedne stvari – a hitova je mnogo. Krenimo od istih.
Hitove koje sam nanjušila kao one koji bi mogli zavladati eterima, slušalicama i kanalima su zasigurno simpatična Shopping u pop štihu, šaljivi i provokativni plesni hit Mlada časna i dosadašnja uspješnica s bolesnim beatom (respect Vojko!) Bile starke. CMC je također zgodan party hit o tipičnom Dječačkompartiju. Međutim, svatko tko je više slušao Dječake zna da su uvijek i na svakom albumu imali različite (nazovimo ih tako) kategorije pjesama. Od onih u kojima ne kažu ništa posebno, preko onih koje su prvenstveno zajebantske ili eksperimentalno-aktivističke (pohvale buntovnom novom Vojkovom hip-hop growl izdanju Smeće) do onih od kojih se naježiš kao budala. Ali o zadnjoj kategoriji poslije.
Kao što su sami istaknuli u intervjuu za Ziher.hr, tvrdoća (ako će se uopće gledati kroz vizure tog pojma) nije više ni ulica niti gengsta rep. Tvrdoća postaje ono što je iskreno, što u tom slučaju znači – hrabro istupiti i reći sve ravno u facu. Sve što ide. I to je “Firma”; spoj originalnih versova koji istovremeno ošinu ostavljajući bez daha i nasmiju do suza (savršen primjer je Papijeva genijalnost naJel?), do svježih beatova koji su ponekad obojani trap masnoćom (Antonio, Program), ponekad osunčanim chillom (Plavuša). Uostalom, što ima svatko nešto za reći, neka i govori. Treći album uvijek je najteži i obično znači ‘ustat il odustat’. Međutim “Firma” je izravna i jebe majke svima koji imaju isprazne poludiplomatske spike nalik onima: “Dječaci nisu više isti”, “Dječaci više nisu čisti hip-hop”, “Nije više tvrdo” i tako dalje, što se sve nadopunjuje raznim izjavama koje tretiraju Dječake kao Jugoslaviju, pritom vijećajući koje je vrijeme bilo bolje. Zato bunt u jedva minutnim uratcima Smeće iHelikopter pokazuje da u njihovom izričaju nema granica. A svi koji se okvira i granica boje neka ne slušaju ovaj album ili neka prate hitove koje će Firma pustit na CMC-u.
Jedna od favorita (da, govororim o onim pjesamama u kojima se od hip-hopa naježiš) Papijeva je dominacija na izvrsnoj Jel?. Temeljena na neprestanoj gradaciji, u čistoj jednostavnosti dvominutnogtvrdog beata prikazuje secirano društvo Splita i Dalmatinske zagore. Svi krkani, đikani i macani sirovo su stavljeni na pladanj. Stvarno i opipljivo završava ono što u stvarnosti zapravo nikada neće završiti, a pjesma govori upravo o tome. Od skrivenih bisera albuma neizostavna je Ivina solo uspješnica Slijepa Marija. Počinje zazivom sličnom krunici, a cijeli je ton pjesme nalik TBF-ovskom ‘pričam ti ozbiljnu priču i repam’ stavu. Međutim, naglo postaje vrlo kompleksna, iskrena te zamagljenih granica jave. Odlično opisuje polustvarni doživljaj realnosti, zamućenu neizvjesnost budućnosti i nedostatak odgovora koji se rješava upečatljivim zadnjim stihom o kojem smo zasigurno svi bar jednom razmišljali, maštajući u bijegu na neko ljepše, sigurnije i bezbrižnije mjesto. Ne, neću vam odati stih – sami poslušajte.
Izvrsna stvar oko ovog albuma jest i činjenica da je kompletan umiksan što ga čini cjelinom i pričom koju treba razumjeti nakon par slušanja. Poredak pjesama naizgled konotativno upućuje na težinu koja se ostvaruje gradacijom odabira poretka pjesama, a završava najiskrenije i najbolnije.
Sve što treba znati, izrepali su svi skupa s izvrsnim Riđijem iz High5-a. Ko bi reka da ću se ikad naježiti od domaćeg hip hopa, ko bi reka da će me ovo stresti ko iz topa. Ono što ipak najviše potrese je Zondov završni verse. Malo je reći iskren, malo je reći životan. Jednostavno najbolji verse, jedan od boljih cijelog albuma. Na stranu iskrenost, njegova snaga leži i u tome da je (uz Vojka također) pokazao zube hejterima te dokazao da se jedino radom može postići slava. Kao što se i Ivo nadovezao – guzice i sise ne dolaze same od sebe. Teško je pribrati se od sile reakcija oduševljenja koja me svakim ponovnim slušanjem ovog remek-djela iznova preplavila. Sve što mogu reći za kraj nije ništa bolje ni više nego što su i rekli oni sami – što samo potvrđuje veličinu ovog iznimnog hrvatskog hip hop trojca. Dakle usudim se ovu podužu recenziju završiti citiranjem završne, udarne stvari Ko bi reka: “Mi smo imena koja su vječna, za nas će znati i tvoja djeca!”