zagrebkult.com reportaža – DJEČACI NA FER-ovoj BRUCOŠIJADI
Dječake sam prvi put čula na ljeto 2006. godine kada je netko u društvu donio CD na koji je nasnimio „par dobrih stvari za ekipu”. Bilo je to puno prije nego je izašla Istina i prije nego su Dječaci postali najpoželjniji gosti festivala, koncertnih dvorana i tuluma, a već tada moglo se naslutiti da će jednom postati veliki.
Do kraja večeri svi smo na pamet znali Vojkov verse iz „Svodničin'”, jer ako pjesma ne bi svirala deset minuta, netko bi se sjetio napomenuti: „daj pusti opet onu di sampla Rick Rossa”.
Šest godina kasnije, stojim u gužvi u fakultetskim prostorijama FER-a i stalno provjeravam sat na mobitelu. Iako nisam dobra u procjenjivanju brojki, usudila bih se reći da je pored mene još petstotinjak ljudi s jednakim nestrpljenjem iščekivalo taj splitsko-zagrebački trio.
Prvi taktovi Istine izmamili su i u zrak i prve ruke, uzvike i pražnjenje čaša do kraja. Publika se nije štedila, a nisu ni Dječaci – od Zondinog (polu)uspješnog crowd surfinga, Ivinog monologa o vlastitoj majci, pljuvanju po političarima i stanju u Hrvatskoj. No, sve je to dio dječačkog šarma koji kod publike pali.
Dječaci su prošli kroz obilni repertoar novih i starih stvari, a iako osobno preferiram pjesme s Drame čini se da je publika najbolje reagirala na Lovrinac i Dalmaciju s posljednjeg albuma pod nazivom Istina. Iako im je Dalmacija možda najveći mainstream hit, mislim da je zajedničkom pjevanju „digi digi di digi di” i pljeskanju pridonijelo i to što su pjesmu posvetili svim splitskim studentima u Zagrebu. Zborsko „bam-bam-bam” ponovilo se i na Lovrincu, a u zraku su se mogle vidjeti ruke koje su imaginarno pucali u malog Gogija s Mertojaka i ostale likove iz te pjesme.
Kroz gotovo dvosatni koncert, Dječaci su odsvirali dvadesetak pjesama, među kojima i Meko sranje, Punjene paprike, Siromašan (koji će biti novi singl), H323 i After u zatvoru prije koje je Vojko naglasio da se nada da će treći album Dječaka biti u tom stilu, u čemu dijelimo mišljenje. Svodničin’ su repali u bržoj verziji od originala, a Vojko je svoj dio majstorski odradio bez da mu se ijednom spetljao jezik. Ali zato se to dogodilo Ivi dok je repao Deblo, što mu ne treba zamjeriti jer je ta pjesma i uz tu grešku bila jedna od mnogobrojnih svijetlih točaka koncerta.
Narodna koju su svirali pred kraj izvukla je iz publike ono što svi imaju potrebu prikriti – tipičan surovi, balkanski način zabave. Pored mene plesalo se kolo, skidale su se majice, piva je letjela po zraku i na red je došlo još jedno zajedničko pjevanje. U principu, nije se previše razlikovalo od spota za istoimenu pjesmu, osim što mi nismo imali janje na ražnju.
Promjena u atmosferi nastala je kada je Zondo ostao sam na pozornici i odrepao Za bebu. Pjesma koja se istovremeno apsolutno ne uklapa u Dječački opus, a opet bi nedostajala da je nisu napisali, jedna je od mojih favorita sa Istine. Podsjeća me na njihove ranije pjesme koje nisu dospjele na albume (Umalo da nije napravljena još jedna pjesma koja se zove Marina i Na kraju dana), a pokazuje da Dječaci mogu itekako biti ozbiljni i osjećajni kad žele.
Koncert su zatvorili sa zadnjim singlom Miris, kojeg nisam odslušala do kraja, jer sam htjela izbjeći gužvu na garderobi, koju svejedno nisam propustila jer je isti plan imalo i još dvjestotinjak ljudi.
Svaki put kada Dječaci najave novi koncert kažem da neću ići jer sam ih već dovoljno puta gledala uživo i nemam živaca za laktarenje do prvih redova, jer stajanje u sredini nije opcija za mojih niti metar i sedamdeset. No, i ovaj puta sam (spletom okolnosti) otišla i zabavila se. Ne mogu reći da im je to bio najbolji koncert, ali nije bio loš. I dalje su zabavni, a što je bitnije i dalje su dobri glazbenici. Bojim se da su s posljednjim albumom otišli u previše socijalnu tematiku što me podsjetilo na TBF, a kako bi naši domaći ljudi rekli, nije „my cup of tea”, ali uživo me svaki puta razuvjere.
Kristina Oćićek