ravnododna.com reportaža – Vjeruju li Dječaci u vlastite stihove?

Čitav tekst ‘Istine’, koji produkcijski uštiman na albumu i djeluje donekle uvjerljivo, na stageu se u kontekstu onih riječi koje prezentira – potpuno gubi.

Hrvatska ih puši. Zapravo, Hrvatska je uvijek znala dobro popušiti riječi i muziku koja se manifestira kao nusprodukt plime državnih zajeba i patetično socijalnih prilika. Dječaci su uplivali u taj emocionalno prazan prostor i sada naplaćuju ulaz. Masno. Veliki pogon Tvornice sinoć je bio očekivano krcat. Punk ceremonija u kontekstu prvog pubertetskog rođendana Močvare nije imala šanse kvantitativno naštetiti histeriji Dječaka.

I pjevalo se kitice naizust i plesalo se i dovodilo muzičke goste na binu, a onda bi mi svi pljeskali i mahali rukama 8 Mile s Eminemom look-a-like . Fakt je što Dječake čeka još 8 milja posla da bi postali autentično – ironični izdanak loze koja će tu i tamo pružiti kvalitetan i dinamičan kritički osvrt na one segmente društva na koje se toliko trude ukazati. I ne bi bilo ništa loše u čitavoj burleski da postepeno kroz rast samog benda nije došlo do pomanjkanja same perspektive onoga što bend ustvari jest. Kvartovska zajebancija s ritmom i sluhom koja ima perfektnog MC-a Vrućinu u svojoj momčadi i kojoj za rukom polazi parodija, a ne dubokoumna arbitraža Štulićeve kategorije.

Čitav tekst „Istine“, koji produkcijski uštiman na albumu i djeluje donekle uvjerljivo, na stageu se u kontekstu onih riječi koje prezentira potpuno gubi. Dojma sam da dečki ne mogu izaći iz duginih boja svoje kože dok pjevaju one refrene koje doduše i nose neki element društvene težine. I pitanje svih pitanja: što Ivo Sivo radi među tom ekipom uopće? Zondo je uz Yurija vrlo vjerojatno najjači frontmen nove generacije bendova, Vojko je gore naveden kao perfektan MC koji u simbiozi sa Zondom i piše pjesme, ali osim nekog komičnog elementa kakvog Rusi imaju u američkim filmovima ne vidim svrhu trećeg člana.

Zadnjih pet minuta koncerta dogodilo se ono što na hrvatskoj glazbenoj sceni radi još samo Gibonni. Nakon što je hitoidni „Lovrinac“ izveden negdje na polovici koncerta izveden je i kao zadnja i vrhunaravna pjesma na bisu. Bend koji iza sebe ima dva albuma i materijal od 30-ak pjesama time u mikrofon poručuje da je pjesnik koji ne vjeruje u vlastite stihove. Banalnije rečeno, kiks koji pjeva o tome kako materijal s dva albuma nije dovoljno dobar da se koncentracija publike njime može okupirati kroz sat i pol, dva samog koncerta. Mislim da su time rekli više od mene.

Đino Kolega