Novosti recenzija “Kuja i Lasera” (2010)

1


Datum objave: 24.09.2010. Piše: Dario Grgić

Vojko Vrućina karijeru je započeo u Dječacima ranih devedesetih, a “Kuje i laseri” je EP snimljen uz pomoć producenta Ace Dobraša znanog kao AC3PO, jednog od osnivača Sinestet kolektiva, autora prvog instrumentalnog albuma na domaćoj sceni, izašlog 2004. pod nazivom “Audio Aerosol”. Na prva slušanja sve podsjeća na radove Jaimea Malinea aka El Producenta, što će reći da je na “Kujama i laserima” zabilježen sound kakav baš i nismo mogli čuti na našoj reperskoj sceni.

Totalno alijenirani beatovi, otuđenost kombinirana s prilično živim Vrućininim stihovima stvara prilično munjenu atmosferu: “Kad sam bija mlađi čita sam Gilgameš”, pa tako nekoliko puta, što vam jednostavno izmami osmijeh na usta, i to ne zato što su vas Aco flowovima i beatovima te Vojko pomaknutim stihovima htjeli nasmijati, nego jer je stvar tako fino bizarna, blago iščašena, popraćena takvim hladnim soundom, da se radi o osmijehu zadovoljstva što je netko u nas krenuo raditi kao ekipa s labela Definitive Jux.

EP počinje s naslovnom “Kuje i laseri” i odmah vam je jasno da ste na drugačijem terenu nego što je onaj s top lista. Kao i kod El Producenta, imate dojam da slušate glazbu koju su napravila mutirana čudovišta iz igrica kakve su bile Far Cry ili Doom 3. “Rime ostaju trudne i rađaju multije/multiji odrastu i mf doom se ubije”, i sve tako u tom stilu.

Vrućina nije lišen napuhavanja kao općeg mjesta hip hopa, pa se i on predstavlja kao Conan, samo što za razliku od većine iz ovog žanra, za koje na koncu imate osjećaj da im je ispalo jedno slovo pa su samo Onani, u njega ima neke izvorne sile, pa ako i jest paranoičan jer ratuje sa svima, onda je ta njegova paranoja zdravija od ekumenizma većine ocvalih hipika. Prvom vas pjesmom katapultira u paralelni svemir, putujete “Enterpriseom” i kroz prozor gledate krhotine svijeta koji ste donedavno zvali svojim.

Na “Verbalnom ratniku” s njim je Sinestetov član Magellano, to je pjesma ironične autoidentifikacije (tko sam ja/verbalni ratnik/tko sam ja/verbalni ratnik/tko sam ja/verbalni satnik), kojom također plutaju leševi u bazenu Vojkove mašte, Monika Seleš, pravi crnci, mrtve kokoši koje plešu u zoološkom i slično. Također se sprda s ljudima koji su napamet naučili ono što, po njemu, pripada nadahnuću, pa im poručuje, toj neimenovanoj masi, da siđu sa stagea na koji se nisu ni trebali penjati ako su gore kanili prodavati naštrebanu rutinu. A nje na “Kujama i laserima” nema puno. Sound je izvanredan, zaista drugačiji od svega što možemo čuti na domaćim prostorima, a pakovanje takvo da shvatiš kako su se pobune u posljednja vremena povukle u dnevne boravke, u sobe individualaca dovoljno tehnički opremljenih da se mogu izraziti, pod uvjetom, naravno, da su nadareni kao ekipa koja je radila ovaj EP.

Kada su Milesu Davisu prigovorili da zvuči drugačije nego prije dvadeset godina, on je odgovorio da danas čak i nešto svakodnevno kao automobilski sudar zvuči drugačije. Ćaknuta pjesma “Roboti” idealna je ilustracija ovog estetskog praćenja stvari koje nam se događaju pred nosom, ali ih većina odbija čuti: “Čestitam ti prešla si posljednji quest/uspjela si ne odljubit se”, kao da nije samo o djevojci koja je još zaljubljena u lirskog subjekta, nego i o komi proizašloj iz činjenice svedostupnosti putem mobitela, o Facebooku i svom popratnom nadzoru proizašlom iz svepokrivajuće komunikacijske tehnologije. Tony Soprano je rekao: “Prije mobitela smo živjeli bolje.” Jesmo, ali nismo imali baš puno ovako žilavih, dobrih albuma.