mixer.hr reportaža – Splitski Dječaci ostvarili snove usred Zagreba

0


Kada rasprodate jedan klub dvaput pa makar on primao samo tristotinjak duša i kad u doba digitalnih izdanja rasprodate petstotinjak fizičkih izdanja svog novog albuma, slobodno možete zadimiti cijeli vrh nebodera dok pušite dinamit i promatrati KSET kako repa i pjeva od prve do zadnje pjesme. Počevši od Papijevog monologa sa Istine publika se toliko naelektrizirala na Dječake da je Vojku V. bilo dovoljno podići ruke u stilu Miše Kovača kako bi pokazao slobodni stil manipulacije, Zondo je hiperktivno mlatio rukama i nogama dok se Ivo Sivo koncentrirao na svoj red krateći vrijeme sjedeći u pozadini paleći cigaretu za cigaretom.

Maci i Kamiondžije digle su tenzije već od samog početka, Svodničin je dobila odličnu bendovsku distorziranu verziju dok su neke stvari poput Punjenih paprika vukle na dojam kao da slušate neki indie electro pomiješan sa disco verzijom hip hopa, uvrnuto ali jako zabavno. Za očekivati je bilo da Narodna otpusti sve kočnice publike kao i zborni ansambl na Dalmaciji a ZiGjiBi je pokazao kako publika osjeća ljubav bez obzira što General Woo nije iz prve razumio poruku pa je Vojko kroz svoj freestyle još jednom odao počast tvorcima izvornog hiphopa sa ulica grada. Morbidna Ubij se uistinu nekako vuče na Suicidalne primisli ali stvar Siromašan briše sve granice i spaja siromašne duše koje su gladne – dobre muzike.

Vidljivo je kako Dječaci imaju još posla oko uigravanja svog nastupa ukoliko se žele dovesti do perfekcije jer teško je uskladiti bend i tri glavna vokala od kojih dvojica još paze i na laptop sa semplovima kao što je u nekim trenucima bilo i malo previše prizivanja ton majstora za vrijeme koncerta jer tome ionako služi tonska proba. Bubnjaru vokale u monitore, vokalima semplove pa primjetna gestikulacija za usklađenim početkom repanja i sviranja, sve to vidljivo je oku sa puno ogledanih koncerata a gledajući prijenos uživo u nedjelju na portalu 24sata relativno slična situacija se ponovila. Ali dječačko vrijeme tek dolazi, Vojko je generator neobjašnjivo suludih stihova, pjeva sve više (i sve bolje), Ivo Sivo je working class do zadnje kapi znoja i dežurni kritičar sistema a Zondo je emotivan, nabrijan, na trenutke čak i prespontan pa mu jezik radi brže od pameti. Kad sve to spojite i dodate žlicu iskustva i rutine koja će doći sa sve više nastupa, ostaje nam samo za vidjeti koliko daleko mogu stići.