bruskin.mr recenzija – Kid Rađa: Sve što đaku treba, 2013
Sve što đaku treba je najbolji hip-hop album objavljen posljednjih 5 godina, na ovim prostorima, definitivno. A Kid Rađa, bivši Dječak, skrivenog identiteta, koji ne svira koncerte, ne daje intervjue i ne pojavljuje se nikako u medijima, samo je doprinio da se čitava frka oko ovog albuma proširi, kao vatra, ili dim…
Ovaj album je izvrstan na više nivoa. Rime, ili tesktovi su ključni faktor kojima se Rađa obračunava sa svakodnevnicom primorskog malog mjesta i bez ikakvog tabua iznosi sav glib i nevolju u koje nam se društvo pretvorilo, ali bez one težine od 100 tona i tjeskobe koja vas obuzme slušajući njegove kolege. Naprotiv, Kid Rađa je pun humora, i nadasve zabavan, što mu ne oduzima nikakvu umjetničku težinu, naprotiv, doprinosi lepršavosti i autentičnosti.
Druga strana su bitovi oko kojih mu je pomogao sadašnji Dječak Zondo, koji su takođe izvrsni sa puno semplova starih zabavnih i pop melodija iz 60tih i 70tih, što doprinosi zabavi i dobrom vajbu, iako to na prvo slušanje možda nećete primjetiti. Kompletna produkcija je izvrsna.
Slušajući album, imate osjećaj kao da je čitav život stao u ovih 15 komada prepunih slenga i lokalizama, više kvartovskog nego regionalnog. Od mahnitog, ali sretnog djetinjstva, gdje se fabrikavalo preko ograde i gdje vam je savršeno jasno da se odrastalo u betonskoj džungli radničkih nebodera, tik uz more, sli u skladu i sreći. Dolaze 90te, vrijeme se mijenja, dječaci rastu i konačno smo tu, u današnjem vremenu, bez perspektive u kome je diler uzoran građanin, a klapa iz kvarta gluvari u kladionicama i lokalnim kafićima. Nije važno da li je taj grad Split, može slobodno biti i Kotor, svi će se pronaći.
Kid Rađa je kao junak nekog nesnimljenog filma, koji ih iz svoje hladovine posmatra, snima i iz priče niko nije izostavljen. Diran Dicu, Volin Krast i Iman Značku su sveto trojstvo tranzicije, kao kakvi bauci iz pomenutog filma (ili stripa), ali su nažalost stvarnost. Stvarnost koja se secira uz dimove marijane, kojoj Rađa posvećuje dobar dio materijala i sa kojom album počinje uz svečani ton.
Izlaz iz sveopšteg stanja najviše se vidi u posljednjoj, naslovnoj numeri koja odgoneta tajnu, šta je to što đaku, zapravo treba. Ovdje, čini mi se i leži budući pravac autorovih interesovanja, ako nas budućnost ne prevari.
Najveća kvaka ovog albuma nisu stvari o kojima Kid Rađa govori, time se bavi većina relevantnih hip hopera danas, već nečin na koji ih iznosi, i kako je sve skupa na kraju ispalo.
Poslušajte svi, nećete ostati ravnodušni.
Piše: Tomislav Žegura