Super Barufe

Zadnja kolumna o nekom našem koncertu je dobila preko 40 komentara, uglavnom uvredljive prirode, i ujedinila je cijeli jedan mali grad kraj Splita u plemeniti cilj protiv Dječaka. No čini se da se ta kolumna ujedno i toliko dojmila ljude koji ne žive u tom gradu, da sam dobio više zahtjeva da napišem kolumnu o našem koncertu u Opatiji. Nažalost, nisam nikako mogao ranije jer imam previše posla, a i na drugu žalost, u Opatiji nam je bilo toliko jebeno, da je teško napisati kolumnu o nečemu di je sve prošlo super. No evo ajde, ako ništa drugo, bar će biti dosta kraća.

Prvo treba reć, konačno smo postali pravi bend, znaš zašto? Zato jer sada imamo i gitarista, File mu je ime. Eto, poklekli smo, pali, nema benda bez gitare i gotovo. Nije nam to bio plan, no ko i sve najbolje stvari, dogodilo se samo od sebe. Kao i svi ostali u našem bendu, File je naslušan glazbe, i zna puno zanimljivije zvukove proizvodit gitarom od samo jednog tipa tona kakve su u stanju radit zadrti rock gitaristi. Nemoš vjerovat koliko je zapravo teško naći takvog tipa, koji ima mjeru sa svojim sviranjem. Nekad ga se jedva čuje, nekad popunjava teksturu, no uvijek se sjajno uklapa u pjesmu jer ima jebeno uho i dobar glazbeni ukus i baš je kockica koja je nedostajala našem zvuku. Samo smo dvije prave probe napravili s njim i cap rekli vodimo te na svirku u Opatiji, jer ima mjesta u kombiju.

Mjesto održavanje festivala Opatijske Barufe u Opatiji je prejebeno. Neka tvrđava, ko Exit u mini izdanju. Sve bine jedna do druge i zvuk im se ne preklapa, bar ne u prvih 20 metara od male bine koja nas je zanimala jer smo svirali na njoj. Dobili smo sobe u hotelu, sa apsolutno prekrasnim pogledom na more, i tada mi je postalo jasno zašto je Opatija popularno turističko mjesto. Uostalom da ne serem previše pjesnički o zalascima i zori koje smo dočekali na tom balkonu sa divnim pogledom, stavit ćemo i neke slike s tog puta.

U jebote kako je ovo teško pisat kad nema sranja. Znači odspavali smo malo u hotelu, odmorili se od puta i krenuli na Barufe. Došli smo tamo taman kad su Kawasaki 3P rasturali glavnu binu, i bez dvojbe , likovi su zbilja rasturali. Nemoš pogriješit sa dobrom brass sekcijom u bendu. Bili smo u backstageu te male bine, i tamo nas je trebala očekivat hrana i piće. Uvijek se za koncerte dogovaramo da nas ljudi lijepo nahrane i napiju koliko treba, jer tako to ide, ali prečesto završimo s 3 nekakva bona u džepu za 3 pive i moraćemo ubuduće naglasit da nam treba neka boca rakije ili nešto, jer ovo ovako više nije zabavno. Taman sam znači dovršavao svoju prvu čašu vina, kad dobijem obavijest da nam ljudi u backstageu zaduženi za hranu i piće više ne daju pića. Tek smo došli, tek smo počeli pit, sat i pol još ima do koncerta, i već nam kažu da smo popili previše. Kažu da smo popili pola od sveg pića i da neće bit za druge bendove.

Idućih sat i pol smo se uglavnom zabavljali trikovima kojima ćemo doć do još alkohola koji smo smatrali zasluženo svojim. Iduću čašu vina mi je donio Pončo nakon što je uvjerio žene za stolom da nema veze s Dječacima. Par nekih žena je vodilo taj show, od njih sam upamtio jednu debelu i jednu koja se zove Marina. Debela je ličila na poluhipstericu, mada je jasno da zapravo ne postoji tako nešto kao što je debeli hipster, bez obzira na to kakve naočale stavi na glavu. Kad čujem da se neko zove Marina, to mi odmah privuče pozornost jer imam ogromnu količinu povijesti sa svim tipovima Marina. No ona sama po sebi nije imala kvalitete koje bi moju pozornost zadržale, osim ša sam ju mogao iskoristiti da dođem do još alkohola, ša je svakako vrijedan cilj.

I tako smo do alkohola dolazili urođenim šarmom, laganjem, uvjeravanjem, molbama, tužnim pogledima, a na kraju sam morao obećat Marini da ću ju spomenut na bini ako mi da još vina, i tako sam ga i dobio. Zauzvrat sam objasnio ljudima prije repanja pjesme “Ne postoji dobar sretan kraj” da su nam uskratili alkohol jer smo svima popili sve i da zato pjesmu posvećujem Marini koja mi je dala piće jer sam obećao da ću joj spomenut ime na bini, ša je u redu s obzirom da ta pjesma i je napisana za jednu Marinu.

S obzirom da se nema ša drugo pisat osim ovih problema s alkoholom, napisat ću koju o koncertu, ša se rijetko događa, ali ovaj koncert je tako jebeno prošao, i bio pun nekih nezaboravnih trenutaka da treba spomenut barem neke od njih. Općenito da sažmem, zbog ovakvih koncerata se uopće isplati nastavljati s ovim repanjem i sranjem, toliko je bio dobar, među najboljim ikad. Znači mi smo zadnji put nastupali na širem području Rijeke još tamo davno prije nego smo izbacili album, tako da nadali smo se da će doć i neki ljudi da tome posvjedoče, ali headlineri te večeri na velikoj bini su bili Jinxi, i nas su stavili da repamo na maloj bini do njih, u isto vrijeme. Znači valjda smo mi bili headlineri male bine uuuuuuu. Bojao sam se zapravo da nas niko neće gledat, no kad je završio zadnji bend prije nas, i ljudi su ostali čekat nas ispred bine, iako su na velikoj bini već svirali Jinxi, uhvatila me trema i otišo sam opet pišat.

Od čega počet. Izašli smo na binu, i kad sam vidio da je sve puno ispred, pitao sam ljude znaju li da sada na velikoj bini sviraju Jinxi, niko se nije mrdao, pa smo započeli. Ljudi su bili tako divni da sam im krenuo poklonit jednog plišanog štakora, ali sam ga slučajno prejako zavitlao za rep i bacio toliko visoko i daleko da je završio na zidinama tvrđave. FAIL. Inače, ko je bio više puta na našim koncertima, već zna da je postalo tradicija da bacim neko plišano stvorenje među ljude, po mogućnosti djevojke. Šteta ovog štakora jer je bio jedan od najboljih dosad i sad će jadan istrunut tamo gore na zidinama. Neki tip je došao Ivi na binu da ga utješi i kaže mu da ne mora biti tužan, i dobro je da mu je rekao, jer tužni Ivo na bini zbilja nije dobar izgled za atmosferu. Neki mali koji izgleda ko da jer 5. razred osnovne nam se popeo na binu s prijateljima pa sam napravio kratki intervju s njim i svi su saznali da ide u 6. razred i da ima 4 iz hrvatskog.

Kako je koncert odmicao, očito je postala prevelika gužva tamo dolje ili ne znam šta, jer ljudi su nam se počeli penjat na binu i stajat tamo ko da je to novi prvi red. Za vrijeme “Kralja ribara”, stvorio zid ljudi ispred nas na bini u tom prvom redu i od njih više nisam mogao vidjeti ostatak publike dolje, niti su oni mogli vidjeti nas. Zato sam na kraju pjesme potegnuo sve te ljude dublje u binu da se malo rasprše i rasplešu i onda su svi skočili na binu i to je bio najjebeniji trenutak u općenito jednom jako zabavnom koncertu. VIDEO OVDJE.

Nakon koncerta sam radio svoje uobičajeno sranje i obilazio okolo u potrazi za pićem, tako sam opet završio u backstageu velike bine di sam vidio da su dobili puno bolju hranu od nas. Tamo nije bilo ništa zanimljivo, neki tip iz K3P-a je stajao sam u kutu, užasno depresivnog i izgubljenog izraza lica. Drago mi je bilo vidjet Yayu uživo, koja je uvjeravala ostatak Jinxa da im je koncert prošao sasvim dobro. Svi su bili umorni i bezvoljni, a ja sam bio euforičan, pa sam ih pitao za alkohol i otišao. U potrazi za pićem, vratio sam se u backstage i vidio kako za stolom sjede i šute debela i neki njen emocionalni prijatelj. Rekli su da nema više alkohola i nastavili šutit. Sjeo sam zato kraj njih i gledao ih minutu, niko nije rekao ni riječ. Zatim sam skočio na stol, zaplesao i zapjevao “Marina, Marina, Marinaaa” i umalo ugazio nogom u lonac s razrijeđenim grahom. U roku 3 minute je došao zaštitar iza i tražio čovjeka koji je plesao po stolu. Rekli smo mu da je odmah pobjegao. Našo sam negdje neku pivu pa sam otišo pogledat Sve barabe crew. Malo smo pričali s Timbeom. To je to. Došli smo u hotel u zoru, na balkonu jeli i pričali kako je bilo jebeno. Nismo radili sranja.

Idućeg dana spuštamo se dolje da se odjavimo iz hotela, i recepcionar nam govori kao da idući put sredimo i njemu neke kuje, da je čuo da su bili neredi jučer kod nas gore, da su žene vrištale, i za sve optuži nas. Mi se gledamo zbunjeno, očito je okrivio krive ljude, ali ajde dobro je, bar se nekome posrećilo noćas. Na povratku valja još samo izdvojit da smo stali u Macoli popit kavu, i opet nismo iskoristili priliku da se javimo Macoli da nas počasti obećanim ručkom koji smo zaslužili s “Kamiondžijama”. Ovaj put nas je ipak bilo 9, a i nismo bili toliko gladni jer smo uzeli sranja u pekari u Opatiji, pa nije bilo smisla.

Dok smo ulazili u Macolu, File je bacio u veliku kantu kraj ulaza, vrećicu sa smećem iz kombija. kad smo završili kavu i vratili se nazad u kombi, shvatio je da se u toj vrećici zapravo nalazi i polupojedeni burek. Pošto pola bureka od mesa sadrži veliku nutricionističku vrijednost, odlučio je da to ne vrijedi ostavljat u kanti i odmah izletio iz kombija i počeo kopati po kanti. Ispred Macole se nalazilo dosta stranaca i staraca koji su gledali malo u njega, malo u nas koji smo se 10 metara dalje u kombiju previjali i urlali od smijeha. Kad je našao burek, dotrčao je u kombi i odmah smo nagazili na gas, i dok smo se udaljavali, vidio sam kako se hrpa staraca polako okuplja oko kante za smeće kao gomila zombija i gleda u nju očekujući da će naći nešto vrlo specijalno unutra. Nisu našli kurca.