nevolja
Planirao sam napisat kolumnu prije tjedan-dva o jednom od najgorih tjedana u recentnom sjećanju kada sam doživio gadan stres sa diplomskim jer mi je izgledalo ko da neću uspjet zbog administrativnog zapleta, i počeo me je bolit zub, i onda mi je crkla pumpa za vodu na skuteru, i istrošili se stražnji diskovi i na to sam morao potrošit pola para koje sam zaradio radeći reportaže za vip, i onda sam išo kod zubarice i na stolici sam dobio migrenu, i onda sam se vozio od škvera do pujanki gledajući na jedno oko dok mi je curila slina iz ustiju, i onda sam pljunuo i pogodio ravno na tenisicu u rupice, i onda mi je to smočilo čarapu, i uglavnom bilo je sve dosta sjebano. Ali drago mi je da nisam napiso kolumnu o tome jer ispalo je da može i dosta gore od toga.
Znači ovako je to bilo. U petak u 13 h sam imao obranu diplomskog. Nisam spavao cijelu noć jer sam imao još pun kurac posla, koji teoretski mogu stić ako zaboravim namjeru da se istuširam prije obrane. Radim već mjesecima na tome, i kad smo ugovorili obranu, imao sam dva tjedna da to sve finaliziram i pripremim. Činilo mi se kao sasvim dovoljno vremena, ali znaš perfekcionizam je problematičan. Sve ša radim, radim presporo, i znam izgubit pun kurac vremena na zajebavanje oko nekih zapravo nevažnih detalja u cijeloj priči.
Istrčao sam iz kuće u 9 ujutro ostavit dvije knjige od 100 strana da se otisnu. Zaustavila me susjeda kat ispod s kojom inače nikad ne pričam, zato jer ima kratku kosu, velike brkove i uvijek sam mislio da me mrzi. Ona mi kaže da Vicku nije dobro i da je došla hitna u dućan di radi, i da trebam otić tamo pogledat. Vicko je inače moj gazda i živim kod njega 5 godina kao podstanar, on radi u prodavaonici tekstila udaljenoj nekih 100 metara od kuće.
Pogledam na sat i užasno mi je sjebano jer se žurim ostavit te knjige pa se vratit i radit dalje, no ipak otrčim do trgovine. Tamo su se već okupili ljudi koji često prolaze tu i žive u blizini, svi nešto pričaju i nagađaju. Pitam bolničarku, je li dobro, ona mi odgovori da nije. Otrčim nazad do kuće i kažem susjedi da nije dobro, i da sad zbilja moram ići jer imam danas obranu diplomskog.
Otrčim do skutera, odvezem se, čekam pola sata i na kraju ostavim knjige tamo da ih naprave. Vratim se u 10 i penjem se uz stepenice, susjedina unuka koja ima možda 7 godina, mi kaže da je Vicko umro, ne znam ša bi reko. Kažem, “užasno”. 5 koraka dalje dolazi susjeda i kaže mi suznih očiju, “Vicko je umro”, njoj odgovorim sa “grozno”. Trčim uz stepenice i ulazim u sobu i sjedam za kompjuter.
Nikoga nema u stanu u tom trenutku, Vickova žena Pavica je na Šolti, a sinovi su im u Zagrebu. Govorim sam sebi da ne smijem mislit na to, jer imam previše posla za radit. Sjednem za komp i radim, radim. Do 11 h finaliziram druge dvije knjige od 40 stranica i izletim van odnijet i to otisnut. Kad sam se vratio, Pavica je bila tu uplakana sa svojom sestrom. Pita me jel znam, kažem da znam bio sam tamo, ponude me da ostanem, kažem da ne mogu moram nastavit radit. To je bilo jako u kurcu.
Nastavljam dalje radit. Umor me savladava, nisam spavao cijelu noć, a u četvrtak sam se probudio rano ujutro. Osjećam ogroman stres. Umislim da dobivam migrenu, i popijem dvije tablete da je se riješim. To su sjebane tablete. Jednom sam ih popio 3 i nisam mogao složit rečenicu. Sada mi se događa isto, misli mi se brkaju. Radim u transu, pred očima mi se mješaju dvije slike, imam valove vrućine u glavi, cijelo vrijeme čujem ljude ispred vrata kako plaču, puno griješim, jedva dovršim prezentaciju.
Nisam još ni dovršio kutiju, nisam upakirao majice i bedževe u ručno napravljene paprinate vrećice. Bacam sve u kutiju, ljepila, škare, naljepnice, papire, i izletavam iz sobe ispred Pavice i nekih ljudi koji ju vode uplakanu. Vjerojatno ju vode negdje da ide sredit detalje sprovoda, hodam unazad ispred nje i ispričavam joj se, kako mi je zbilja žao ali da moram ići. Ona mi kroz suze odgovara da zna, zna, da idem. Trčim do skutera, gotovo ništa ne vidim pred sobom, puls mi tutnja u glavi, slike mi se mješaju i sjedam na skuter misleći da ako sad ne poginem, onda znaš ono zbilja ne znam.
Dovezem se tamo i vidim da mi je čovjek krivo isprintao ove dvije knjige od 100 strana, stranice su naopako, Želim ih i takve uvezat da bar liče na knjige, ali nema ni vremena za uvez, profesor me zove di sam. Raspravljam s likom da kako ću mu platit kad mi je upropastio knjige za diplomski, bacam mu kaparu 200 kn na stol i izlazim van, ostatak ću platit kasnije kad ih učinimo kako spada. Zbilja sad nemam vremena ni snage za to. Zakasnim pola sata na obranu diplomskog. Komisija od 4 profesora čeka. Tablete mi još djeluju, jedva formiram rečenice, ali polako se smirujem dok prolazim kroz prezentaciju i ipak uspijem obavit to. Prezentacija mi je trebala trajat nekih 20-30 minuta, na kraju sam pričao nekih sat i 15.
Izlazim van i čekam da oni odluče. Grozan osjećaj, kao da čekaš porotu na odluku. Totalna tjeskoba. Hodam gore-dolje po hodniku sklopljenih ruku na licu kao da se molim, ali nisam se molio, samo sam pokušavao ne razmišljat o ničemu. Onda sam razmišljao da čak i ako me sruše, da to doista nije najgore što se dogodilo danas. Da ne mogu vjerovati da je umro Vicko. Imao je samo 57 godina. 5 godina živim s njim i Pavicom, i zbilja su odlični ljudi, a posebno on. Zato jer Pavica je malo živčanija, ali Vicko je uvijek bio tako opušten. Nikad na njemu po nikakvom situacijom nisam vidio ni trunke negativne smocije. Uvijek je bio dobre volje i toliko dobrodušan. Ne samo jedan od najboljih ljudi koje sam ikada upoznao, nego zasigurno najdobroćudniji čovjek kojeg sam ikada upoznao.
Ne mogu vjerovati da ga više nema. Žao mi je ša se nisam nikad slikao s njim. Drago mi je ša sam bio s Bebom na Šolti ovog ljeta kod njih na jedan vikend. Suze mi oči. Nisam osjećao ovakvu bol za nečijom smrti otkad je Dragutin umro, nisam ni plakao otkad je on umro. Čak prije neko vrijeme kad je umro moj ujak, nisam ništa osjećao, jer ga nisam previše viđao i nisam ga dovoljno dobro znao. Tako ti je to jebiga. Ali Vicko je bio fenomenalan čovjek bez usporedbe.
Napokon su me pozvali nazad u prostoriju. Rekli su mi da sam diplomirao s 5. Nisam osjećao nikakvu sreću. Koliko god da je to glavni cilj prema kojemu sam radio zadnjih 6 godina, sada je to bilo manje važno. Nazvao sam Bebu i brata i reko im da sam diplomirao. Vratio sam se nazad doma, sjeo s Pavicom i njenom sestrom za stol, rezao im pola sata sir za švedski stol, i plakao. Nakon toga sam otišao spavat.