mora da je bilo prekrasno jer već 2 dana odkad smo se vratili iz šibenika ne izlazim iz kuće, samo grlim curu pokušavajući što jače osjetit ovu normalniju stranu realnosti.
pišem ovo na poslu, u jebenoj dizalici i još uvijek mi je sve prozirno i lako, trebat će proć još koji dan da stvari dobiju boju, da rutina dobije težinu i privid bitnosti.
koja je priča? u četvrtak odradim međusmjenu do 7 navečer, odem na probe, zaspem ne-sjećam-se-kad, buđenje u 6, odradim jutarnju smjenu, uđem u kombi s ostatkom jednog poprilično stonerskog benda i samo uzletimo…
tonske probe su najdosadnija stvar na svijetu, ne mogu izdržat, počinjem pit toplu pivu da me barem kolko-tolko smiri. smiri od čega? ne znam.
ima već određeno vrijeme da sam u konstantnom stanju tihe, prepredene panike. stvarno nemam pojma što radim sa svojim životom, di idem i nikako da dokučim što bi to uopće drugo TREBAO radit sa svojim životom.
u nekim bljeskovima mi se javlja potreba bavljenja bilo kakvim vidom humanitarnog rada, al ne znam kako da nađem vrijeme za to, kako da uguram to između trčanja za lovom, odnosno golom egzistencijom i bavljenja muzikom koja oduzima sve više vremena odkad se bend od 7 članova zakotrljao i odkad svaki aspekt toga šta radimo pokušavamo dignit na viši nivo, a nakon tog nivoa, na još jebeno viši nivo. di sam stao?
a da, koncert u šibeniku.
pive teku, ja si non stop dodirujem čelo; vruć sam. jebem ti fibru, počnem pit rakiju, bude mi bolje, valjda, sixpack nastupaju, publika pjeva one njihove pjevne pjesme, svi se zabavljaju, sve je super jedino povremeni nestanci struje prekidaju koncert i malo nagrizaju atmosferu.
ne bi mogli odredit točno, al’ nakon koncerta smo se svi u bendu slagali da to nije bilo to u svojoj potpunosti. valjda jednostavno ima dana kad nešto u zraku ne klika kako inače klika.
možda je bilo do tonca, možda su vokali prvi put bili glasniji od benda na način da zvuči bez masti, da zvuči dijetalno, možda je na otvorenom nekad jednostavno tako zbog vjetra ili koječega, a možda smo mi postali megalomani kojima je čudno ako publika ne tuče glavom o pod na svaki snare. i to nakon šta su već 2 benda prije nas prostajali na nogama.
sestra mi, koja je bila u publici, kazuje da je publika bila super.
nestanke struje smo nekako pregrmili vojkovim i cipinim (cipa cipelare, član ozloglašenog BRAZALETES NEGRO kolektiva) fristajlovima.
trenutak koji se meni najviše urezao dogodio se pri početku izvođenja dalmacije. mislim, već sam navikao da publika pjeva refrene al kad sam počea s prvom riječi i čua publiku kako piva u jedan glas prošli su me trnci…
tija sam zaustavit vrijeme i proboravit još koje stoljeće u tom trenutku, al eto uspija sam se svladat i nekako to odrepat do kraja.
naravno, sav taj adrenalin od koncerta mi je omogućio da nastavim trpat sve vrste goriva u sebe i moram priznat da sam se pošteno izlansirao u svemir. sjećam se da sam ljubija milinu i lil maju u čelo i grlia ljude u bekstejdžu plutajući u izvjesnoj dimenziji opijenosti uspjevši barem do kraja večeri zaboravit na slutnje prokletstva koje mi u mozgu za svaku otvorenu ladicu sreće otvaraju ponore uzaludnosti. bah.
kažem, mora da je bilo prekrasno.
