kolumna na dar
Zadar kolumna piše fileo iz kamenjara s čašom punom urina, nazdravlja.
Nakon što sam žugao na zadnju kolumnu, dopalo me pisanje ove i moram priznati da mi se u startu učinilo kao dobra ideja, međutim, sad mi je govno. Previše toga se događa na našim tripovima i realno zapamtiti sve dobre, ali i loše trenutke je zapravo nemoguće. Uz to, tu je i činjenica da nisam pisao sto godina tako da se čini da će ovo biti sramotan pokušaj opisivanja ludila koje nas prati na svakom gigu odkad je ISTINA izašla, daleko od toga da i prije toga nije bilo hmmmm… u najmanju ruku kaotično. Vjerujem da će Dječaci nadopuniti rupe i rupice (kad to već ne rade na gigovima) ako i objave ovo guvno. Ok, idemo.
Dakle klasična vožnja do umetni mjesto u još klasičnijoj plinovitoj atmosferi praćena dubokoumnim i filozofski nastrojenim raspravama Ive i Zonija, koje pomalo postaju i standard na kojeg nekima skaču živci, a nekima kita, ili kako se Ivo lijepo izrazio (cit.otprilike ): “…sama činjenica da sam živ je dovoljna da mi se digne kurac…”. Zanimljiv je bio i njegov pokušaj objašnjavanja Zoniju da nije ružan, al ta gay nota je specifična za Ivu i čovjek je udara često. Zonijeva tvrdoća u uvjerenjima i stajalištima te zaista specifičan način izražavanja koji je hibrid izmedju nazi diktatora i hipianera sa woodstocka je nešto što rijetko kad imate prilike vidjeti u životu, osobno bi dao čovjeku da vodi nekakvu informativnu ili obrazovnu emisiju sa twistom na kraju gdje jebe svima majku, zaista je dobar u tome, među boljima koje sam susreo.
Stižemo u Zadar gdje naš šofer Hudara gleda u malu kutijicu koja mu pokazuje gdje da vozi, kutijica griješi pa pitamo ljude po ulici. Deremo se na curu koja ima slušalice na ušima 10 metara ispred kluba u kojem sviramo. Dočekuje nas organizator koji imho izgleda kao zadarski Colin Farrell, samo nabildaniji (chekiraj slike ako ne vjeruješ). Svi smo se kasnije složili da je tip super, i stvarno je. Stage je toliko mal da bi ga mogao usporediti sa količinom kaše koju je Oliver Twist dobivao u sirotištu, backstage je kuhinja u drugoj prostoriji, bubanj je… amo reći da ću uvrijediti koncept bubnja ako to nazovem bubnjem. Naš bubnjar Đole je iz bas bubnja izvukao džemper, kapu od djeda mraza, praznu bocu vina i praznu kutiju Durex prezervativa, tu smo stali jer je postojala šansa da slijedeće bude beskućnik koji skvotira unutra.
Na bubnju je pisalo “dišpet”… vjerovatno dišpet prema dobrom zvuku. Nakon tonske probe idemo na večeru u restoran Đardin, gdje smo svi oduševljeni i postižemo konsenzus kako je ovo vjerojatno najbolja hrana koju smo jeli dosad po gigovima. “Što će gospodin koji nožem kida salvetu” je pitanje koje je konobarica uputila Zoniju kad je uzimala narudžbe, što možda govori koliko smo svi skupa bili gladni; sve što nismo pojeli smo spremili u doggy bag, što za mene i nije baš bilo dobro, ali na to ćemo doći kasnije. Konobarica je bila izrazito uslužna i vjerujem da bi rado i dodatno uslužila Đolea. Ponekad pogledi govore više od sto blowjobova.
Nakon predobre večere smo otišli do kuće od neke cure koju je riješio naš šofer Hudara BN za neku manju lovu i free upade. Ulazimo u prejeben stan, oduševljenje nakratko uzurpira haskijevo govno koje je Đoleo unio preko svoje patike i kontaminirao prostorije specifičnim smradom koji ostaje duže nego ona glejd sranja što te straše navečer sa svojim random štrcanjem kemije u zrak. Sva sreća da se par pametnih duša brzo povuklo u drugu prostoriju gdje smo do giga garc… odmarali. Dolazimo u prepun klub, sjedamo malo i krećemo na stejdž. Sam koncert i nisam puno vidio budući da drkam neš po pedalama, gledam gitaru i pratim svriku, matricu, tako da i ne stignem baš puno gledati ljude.
Ono sto sam vidio je sljedeće: gužva, ljudima je dobro, u jednom trenutku navala ljudi zamalo ruši čitav razglas gdje Hudara spašava meni i sebi živote, doslovno. Ostatak koncerta je 5-6 ljudi konstantno guralo ljude nazad da se sve jebeno ne sruši po nama i njima, čitav stejdž se tresao. Na kraju su ljudi bili izad, iznad, kraj, između i svugdje okolo. Neka cura je hvatala Zonija za kitu i ljubila mu ruku. U par navrata se sve gasilo, što je bilo logično budući da su po kabelima koji sve spajaju skakali pijani i veseli ljudi. Prvi redovi su klasično prošli pire tretman. Da, odsvirali smo i jedan freestlye kao homage mesnoj plati iz Đardina.
Nakon koncerta se povlačimo u kuhinju gdje ljudi sjede na vrećama punim šiški, cugamo, mnogo. Ljudi ulaze, izlaze, slikajemo se za obiteljski album Colina Farrella, slušamo najgoru glazbu ikada (poslije DMX-a ide “Morski vuk” od Olivera i Cetinskog) na koju barenje ne ide nikome. Hudara, Mili i Joke pokušavaju plesati na najstiferskiju glazbu ikada, ne ide ih. Na after nas zove ženska u kolicima bez nogu, njena prijateljica kaže, “pusti nju, ne zna šta priča, vidiš da nema noge”, svi se slažemo da bi išli, al na kraju ništa ne bude od toga.
Nakon nereda u backstageu idemo u kuću gdje spavamo, tu se odmah bacamo na serijsku uvijačinu praćeni pojačanjem u obliku prike Batmana 3000 (ko zna BN, tko ne to nije informacija za njega). Vojko i Milina mi nude novac da pojedem komad kokoši iz Đardina sa kečapom koji je bio jedino što se nalazilo u frižideru (ne jedem meso inače) i u 5 ujutro jedem najgori obrok u zadnjih godinu dana, što je vjerojatno zabavilo prisutne. Nažalost ne uzimam bance.
Zadar je u redu, publika je super, jedino mi nismo neš zadovoljni zvukom, al to nas prati već određeno vrijeme. Hvala dobrim ljudima koji su došli podržati svirku, hvala organizatoru Deji na dobrom vajbu. Vidimo se u Splitu. Peace.
Fileo, prva gitara Dječaka