kultivator.hr reportaža – Curo, slušaš li Dječake ili Jolu? Dječaci + Kiša Metaka – Tvornica kulture, 6.12.2013.

Drugi veliki koncert Dječaka u Tvornici kulture došao je dvije godine nakon njihovog odličnog albuma „Istina“ koji je tada, u zimu 2011. u metropoli prvenstveno promoviran s ona dva rasprodana giga u premalom klubu KSET. Aktualnost benda međutim očito ne opada ni dvije godine nakon zadnjeg studijskog materijala, prvenstveno zbog činjenice da one popularnije i mekše pjesme sastava dolaze polako ali sigurno do onih najširih krugova ljudi, ne samo nepovezanima sa ikakvom hip hop zajednicom, već grubo rečeno izvan svih imalo “alternativnijih” sadržaja, osim ako u njih po nekom suludom ključu još uvijek ubrajamo Dubiozu Kolektiv ili TBF.

Nemam dojam da Dječaci očajavaju radi takvih novopečenih fanova, niti bi u konačnici trebali ukoliko ne žele živjeti od dizalica, škvera, dizajna ili nekog spajanja kablova koje Vojko Vrućina, ćelavi debeli fezbaš, kako sam priznaje – nikada ni nije osobito usavršio. Negdje sam nedavno doduše naletio na članak u kojem isti izražava svojevrsnu zabrinutost oko tog mekšeg zvuka i radio friendly refrena koji se očito sada od Dječaka generalno očekuje, iako se oni još uvijek vole smatrati tvrdim kmicama iz Spinuta koji puše trube, miksaju pjesme u Zonijevoj sobi i uvijek će radije repati o šurikenima od 1000 inča koji pogađaju bojler u Trogiru, nego o nezaposlenosti koja pogađa 350 tisuća ljudi, što je sjajno jer potonjih bendova ima i previše i u pravilu su poprilični daveži. Stoga će biti više nego zanimljivo vidjeti u kojem smjeru će krenuti daljnji put Dječaka i njihov treći abum koji bi svakako mogao biti prekretnica u njihovoj karijeri u kojoj imaju nogućnost vrlo lako nauštrb odricanja od nekoliko stotina ili čak pokoju tisuću starih poklonika primjerice doći do Male dvorane Doma sportova. Pitanje je što se njima od svega toga radi i osobno ne vjerujem da će kompromisi biti preveliki glede albuma. Povremeni koncerti na lokacijama poput kluba “Roko” ipak su lakši za objasniti, što sebi samima, što ljutim facebook i tumblr aktivistima koji se iza računala ne libe bacati hejt na takve i slične odluke benda i managmenta.

S obzirom na već spominjanu činjenicu o određenom vremenskom periodu bez novih materijala, (ako izuzmemo nedavno izbačenu traku „Zoni ti si lud“ koja nije ni blizu youtube klikoidnog potencijala kakvog su neke ranije singlice neosporno imale), formalna predgrupa Kiša Metaka, a u stvarnosti kolektiv dječačkih prijašnjih gostiju i prijatelja, poslužila je sjajno, a njihovo ukazanje Zagrebu tempirano je izvrsno. Bila je Kiša nedavno i na brucošijadi FER-a dakako, ali teško je očekivati da su svi znatiželjni pohitali naguravati se pred manji stage na fakultetu, a tom nastupu nije nažalost pomogao ni očajan zvuk. One bojazni i prekretnice koje se same od sebe nameću u slučaju Dječaka, nikako ne diraju djelovanje Kiše Metaka u kojoj na koncertima repaju Vojko Vrućina, Krešo Bengalka i Vuk Oreb uz pratnju DJ Vrha. Odjebali smo album, izbacili smo folder. To otprilike objašnjava sve. Ovaj trojac je trenutno najtvrđe što možete čuti u toj rap igri na materinjem jeziku, a i s takvim pristupom feedback koji dobijaju doima se odičnim.

Nešto prije 22h, pred još polovično ispunjenim Velikim pogonom Tvornice Kulture te svjetinom koja tek ulazi u dvoranu, Kiša Metaka započela je svoj nastup. Iako u startu pomalo suzdržani i statični, njihov nastup je prema svojem kraju svakako dobivao one konture neophodne za vrhunski tvrdi rap nastup uz DJ-a. Raspoloženu publiku, ruke u zraku, Orebovu nogu na zvučniku, Vojkovo zaboravljanje kako ga cure zovu kada ima crnu bradu, freestyling, udaranje besica i tek nekolicinu hrabrih djevojaka koje su se ugurale među prve redove u pravilu popunjene mladićima, što je sasvim logično ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što se snažnijem spolu definitivno lakše poistovjetiti sa stihovima poput –

“peglan puno pesa, petstota paka,
vozin Brda-Poljud ka da vozin Pariz-Dakar,
ljude ne srećen, svi znaju da san maka,
ženske ne kuvan, jer brate to je tlaka”

Do kraja nastupa uvjetno rečeno predgrupe, Tvornica je već bila popunjena i ubrzo nakon na stage se penju Dječaci i obećavaju da će biti najbolji dosad. Nije to bilo daleko od istine. Ni albuma ni one doslovne. Broj nastupa u nogama čini svoje pa i Dječaci polako ali sigurno uživo postaju bend koji kontrolira situaciju, dobro bira setlistu, ima već ustaljen i uigran bend (gitarista s dugom kosom doduše prvi put vidim), unatoč još uvijek postojećim internet opaskama kako uživo ne uspijevaju projicirati pjesme jednako kvalitetno kao na albumima. Mislim da je ta granica već neko vrijeme u njihovu slučaju posve izbrisana.

Popunjen Veliki pogon Tvornice na koncu je sasvim sigurno zadovoljen dvosatnom splitskom rap prezentacijom u kojoj je na vrlo dobar način prikazan presjek stvaralaštva jednog, slobodno možemo reći, kolektiva koji već neko vrijeme posjeduje kritičnu masu koja je još od izlaska debitantskog albuma „Drama“ u pjesmama Dječaka i suradnika prvenstveno prepoznala izričaj mlade urbane internet hip hop generacije koja će rap igru okrenuti tamo gdje ju na ovom podneblju još nitko nije, sprdati se sa stvarima s kojima nitko dotad nije te u konačnici koja će, izuzev izleta u siromaštvo, na Lovrincu zakopati sve probleme o kojima danonoćno slušate te kao bitne stvari o kojima na dovitljiv način repaju prikazati krčkanje punjene paprike u loncu, romantičnu noć pod suncobranom debele Njemice ili poremećenu predanost miksanju albuma.

Bruno Pušić
Fotografija: Darjan Grilec