muzika.hr recenzija – Kronika ‘malog mista’ poslijeratne Hrvatske

0


Opisi svakodnevnog života kakav se odvija u hrvatskim gradovima bez jeftinih političkih floskula i tekstovi koji nas upoznaju sa stanjem stvari iznutra kronični fale na našoj glazbenoj sceni.

Springsteenov New Jersey ili Minnesota Hold Steadya nisu ništa više ili manje romantične i zanimljive od ulica Splita ili Zagreba, a isto vrijedi i za životopisne likove s tamošnjih pločnika. Razlika je što oni imaju pjesnike koji su tu svakodnevnicu sposobni pretočiti u poeziju i na taj način rutinu svakodnevnicu transformirati u junačke borbe, a obične ljude iz kvarta učiniti herojima čija priča zaslužuje filmsku ekranizaciju. “Sve šta đaku treba” Splićanina Kid Rađe upravo je takav album.

Kid Rađa karijeru je započeo u Dječacima, da bi ih kasnije napustio, no pojavio se kao gost na njihovim albumima, a i član je kolektiva Kiše metaka. Tehnički savršen flow, a opet lagan poput mediteranskog ljetnog popodneva i tekstovi najčešće vezani za prodaju i konzumaciju marihuane bili su njegov trademark. Priča je slična i ovdje, no bilo bi nepotpuno reći kako je ljubav prema opijatima glavna i jedina tema ovdje.

Oko za detalje precizno poput najiskusnijeg društvenog kroničara, kvartovski život sagledan iz duhovite, ponekad gotovo i flegmatične perspektive (za razliku od većine hip-hopa na ovim prostorima gdje svi pokušavaju ispasti što opasnijim i agresivnijim kopirajući američke repere, tako izgubivši autentičnost i zanimljivost, a samim time i prijeko potreban osjećaj opasnosti i uzbuđenja koji su prvotno pokušali stvoriti), te posljednja pjesma koja otvara jednu skroz novu dimenziju gledanja na stvari ono su što ovo djelo izdvaja od ostatka scene.

Uz sve to, treba spomenuti još jednog člana Dječaka, Zagrepčanina Zonda, koji je svojim perfekcionističkim pristupom tehničkom djelu albuma stvorio izvrstan audio proizvod. Kada se zna da se radi o besplatnom izdanju, mixtapeu ili da citiramo Kišu metaka, ‘folderu’, takav pristup radu svakako je još impresivniji. Beatovi koji su Zondo i Kid Rađa izabrali najvećim dijelom su nastali od bisera pop muzike Jugoslavije ’60-ih i ’70-ih godina, koje je je ujedno bilo i zlatno doba muzike bivše zemlje, a što daje albumu poseban šarm. “Dim” tako koristi sample iz pjesme “Aplauzi” Zlatka Golubovića koji su već koristili Frenkie i VIP, no ni približno ovako efikasno.

Marijana” je još jedna izjava ljubavi onomu što Amerikanci zovu “Mary Jane”, a ne misli se na žensku osobu. “Čvrka” sa sampleom “Balade o magarcu” Dorđea Peruzovića, “Ćiribimba” te “Franje” s izvrsnim verseom Ive Ive iz Dječaka prizivaju u sjećanja neka jednostavnija vremena, pri čemu bi posljednja trebala poslužiti nekom sposobnom domaćem filmašu da snimi ultimativni hrvatski film o odrastanju u vrijeme Tuđmanove Hrvatske po uzoru na “Stand By Me”.

“Fjaka” i brutalna “Džungla” sa suborcem Krešom Bengalskom su splitsko stanje uma 2.0., a “Gamad” zvuči poput narodne rugalice zločincima. “Kiks 1” i “Kiks 2” s izvrsno sampliranim pjesama Olivera Dragojevića i Zane posveta su kafiću koji je neka vrsta kvartovskog ‘Kafića uzdravlje, gdje svatko zna vaše ime, uvijek ste dobro došli, ali i gdje vas pasivnost života i poker aparati mogu odvesti na dno.

Posljednja pjesma koja nosi ime kao i sam album, nije još jedna, kako bi na prvi pogled pomislili, aluzija na kriminalne radnje, već slavljenje ljubavi. Ljubav prema ženi svog života pobjeđuje i kriminalce, nostalgiju, prizore maloljetnika s iglama u venama i ekonomski i moralno raspadanje grada i društva u kojem Rađa živi.

Kid Rađa ne samo da je dokazao da može na svojim leđima nositi album, već je snimio i klasik hrvatskog hip-hopa.

Naša ocjena: 4,5 / 5
Luka Fišić