smola

stojim pred trgovinom, čučim gledajući u naoko neobičan prizor, a zapravo sasvim logičan nastavak slijeda događaja u koji sam prije par godina ubačen nečijom višom voljom.
već par dana kašljem sukrvicu. mislim, hroptanje mi nikad nije bilo strano, ali posljednjih par zora dočekao sam bljuvajući krv po nenaspavanoj supruzi i odveć istrošenom pokrivaču.
djeca su umrla prije par dana.

da me usud uhvatio na svoj najoštriji zub shvatio sam u 3. razredu srednje škole kad mi je tadašnja cura (sadašnja žena) priopćila da je trudna. do par trenutaka prije tog priopćenja, važio je dogovor da ćemo se predati tjelesnim užicima tek nakon braka. u trenutku priopćenja ona je naime imala 11 godina. rodila je crno dijete. ja sam bijel kao sir. bijeli sir, mekani, svježi, domaći.

vjenčali smo se kad joj je bilo 16, baš je nosila treće dijete. uselismo se u trošnu kolibicu na rubu grada s malo prevelikom rupom u jednom zidu. krov je nepopravljiv i dan danas prokišnjava. treće dijete rodilo se bez jedne noge. plaća mi je 3000 pesosa, a samo režije nas svaki mjesec skrate za 3500 pesosa. žena mi ima dosta prijatelja i dok sam na poslu često navraćaju. jako je druželjubiva. zadnjih mjeseci sve češće spava i ponekad se ne budi ni kad je prodrmaš. na igli je. ja radim u stomatološkoj ordinaciji kao ona zdjelica u koju se pljune nakon šta ti zubar izreže zub.

u obitelji nitko od nas nije vegetarijanac, premda već 6 mjeseci jedemo samo travu s livade. juha od trave, mali prženi snopići trave, trava lešo, trava s umakom od trave. nađe se tu i malo psećeg govna. imam par stakala u tabanima koji su već zarasli u kožu ali svejedno znaju zabolit ako se ujutro prenaglo osovim na noge. kao što rekoh, djeca su umrla, kako ono bijelo, zdravo dijete, tako i ono crno i ono jednonogo dijete.

trenutno čučim pred trgovinom zagledan u svog fiću koji se neznatno preformulirao pod težinom neke starice što se sa obliženjg nebodera počastila jednim skokom na glavu, i to baš na krov mog nesretnog spačeka. bakica izgleda nosi isti broj cipela kao i ja. eto, barem više neću hodat bos.