srednja.hr intervju – Vraćam se u srednju: Dječaci

Details Published on Monday, 21 November 2011 10:43 Written by Kristina Ilić

Prošlog smo tjedna u srednju vratili Ivana Blažička, a ovaj tjedan na redu su splitski Dječaci. Ovo je drugi puta da objavljujemo ovaj intervju jer je zbog pogreške prvi puta izašla skraćena, cenzurirana verzija. Isprika bendu i čitateljima od cijele redakcije!

Koju si srednju školu pohađao i gdje?

Ivo Sivo: 2.jezična gimnazija u splitu

Vojko Vrućina: 4. opća gimnazija Marko Marulić u Splitu

ZONDO: 1. Tehnička škola – Tesla u Zagrebu

Kakav si bio đak? da li si na vrijeme izvršavao svoje obveze ili si uglavnom zabušavao?

Vojko Vrućina: 4

Ivo Sivo: Prolazio sam jedva s 4, nisam na vrijeme izgradio radne navike, uvijek sam čekao da mi se nakupi aseva da počnem učit.

ZONDO: Prošao sam većinu od ta 4 razreda mislim s 3, izvršavao sam sve na vrijeme, ali je škola bila pakleno teška i pretrpana sranjima koja mi uopće nisu trebala u životu, niti koja su imala ikakve veze sa mojim upisanim informatičar smjerom, a koja sam morao raditi savršeno do najsitnijeg detalja, pa sam hrpu noći morao provesti bez spavanja crtajući neke tehničke nacrte, digitalnu elektroniku i druga sranja. Znači namučio sam se ko kreten samo da prođem školu koja mi je lagala da ima program za smjer koji sam htio upisati, umjesto toga su imali govno od programa zaostalo u sedamdesetima. STATISTIKA 2. razred – 3 jedinice na polugodištu, jedan popravni. 3. razred – 5 jedinica na polugodištu, dva popravna. 4. razred – 7 jedinica na polugodištu, 2 popravna i jedan razredni.

Kako ti se sviđao razrednik/ca?

ZONDO: Bio je oke lik, bez problema. Mogo je bit i veći seronja s obzirom da je predavao jedan od najvažnijih predmeta – fiziku. Bilo je drugih profesora koji su predavali potpuno nebitne predmete i jebali nas u mozak.

Vojko Vrućina: Bio je jedan od normalnijih ljudi u školi. Čuo sam da je doživio moždani udar i da se otišao liječiti u Sisak.

Ivo Sivo: Imao sam barem 3 razrednice, prva je otišla živit u Južnu Koreju, druga je zatrudnila, treća je predavala engleski i imala je možda najveće oči na kugli zemaljskoj.

Tko ti je bio omiljeni profesor i zašto?

ZONDO: Profesorica hrvatskog, srednje tridesete, dobrodržeća, htjela me. Ako ništa, imala je naklonost prema meni, jer je znala da me boli kurac i da ću napisat bilo šta u toj zadaćnici i da će bit zabavno za čitat. Osim nje, svi oni najpijaniji profesori su bili na trenutke zabavni i dragi.

Ivo Sivo: Pa općenito mlađi ljudi su obavljali tu ulogu predavača mnogo entuzijastičnije i svojom energijom bi me zainteresirali za predmet. Profesori srednjih godina, kao i oni stariji, svi su djelovali slomljeno. Ko da im je neko pokvario mehanizam koji se nalazi u njima i kao da mogu eksplodirat svakog časa. Nije ih bilo briga. Radili su slabo plaćen posal podučavajući djecu za koju ih nije bilo briga.

Vojko Vrućina: Profesor iz logike, iako sam imao jedva dva kod njega. Jedan od rijetkih kojeg je zanimalo samo predavanje predmeta, a ne iskaljivanje na učenicima. Kad bi uhvatio nekoga sa šalabahterom, rekao bi mu “drago dijete, daj mi to”. Postojala je priča da je prebio nekog profesora iz tehničkog koji mu je ugnjetavao kćer u mojoj osnovnoj školi.

Koji predmeti su te najviše interesirali?

ZONDO: Nijedan.

Ivo Sivo: Sociologija, psihologija i književnost.

Vojko Vrućina: Nijedan.

Čime si se nakon srednje škole namjeravao baviti? Misliš li da ti je srednja škola pomogla u daljnjoj naobrazbi (u slučaju da si upisao faks)

ZONDO: Htio sam se baviti kompjuterima jer sam bio uživljen u to, popravljat ih valjda, radit mreže i ta sranja. Škola mi nije pomogla nikako, znao sam više od profesora o informatici kad sam ušao u nju, nisam ništa novo niti korisno naučio unutra, zapravo 4 godine gubljenja vremena, cijeli smjer je bio jedna velika laž. Faks sam upisao i završio koji nema veze sa tom srednjom i nije mi nikako pomogla. Sam sam si pomogao jer sam u toku te 4 godine van škole otkrio šta zbilja želim raditi.

Ivo Sivo: Još uvijek ne znam čime se želim bavit. Želim bit poglavar neke nove religije, neki mesija valjda. Šalim se, HE HE, volio bi pomagat ljudima, to bi volio radit u životu.

Vojko Vrućina: Nisam razmišljao o budućnosti.

Jesi li već kroz svoje srednjoškolsko razdoblje znao da ćeš se baviti glazbom?

ZONDO: Bavio sam se glazbom. repao, snimao, radio beatove.

Ivo Sivo: Da, već smo u srednjoj školi pisali pjesme i snimali ih.

Vojko Vrućina: Jedino šta me zanimalo tokom srednje škole je bilo doć doma, slagat ružne bitove i pisat tekstove. Zadnje šta sam očekivao je da ćemo jednog dana biti na izdavačkoj kući poput Croatie Records.

Tko ti je bio idol u srednjoj školi i zašto?

ZONDO: Uvijek mi je bilo čudno to s idolima, kakvi jebeni idoli. Ima nekih glazbenika koje sam slušao i čiju sam glazbu volio, ali idoli? Svašta.

Vojko Vrućina: Imao sam par repera na koje sam se ugledao i čiji sam rad kopirao, ali nisam idolizirao nikoga.

Opiši neku nepodopštinu iz srednje škole.

ZONDO: Ozbiljno ne sjećam se skoro ničega. Spavao sam puno jer nisam spavao po cijele noći, spavao bi na malim i velikim odmorima i satima. Neki lik je bacio stolicu na nekog drugog lika. Svi su zvali nekog profesora Pimpek. Neki lik ga je udario na hodniku kad ga je srušio na popravni. Uglavnom su “nepodopštine” radili profesori jer su bili pijani stalno. Sjećam se zadnjeg sata jednog predmeta, kupio sam profesoru 5 jeger unućića i poslagao mu ih na stol u obliku križa, kad je ušao u razred, raspalili su mu s radija juru i bobana, skoro je plakao od sreće, neki ljudi su tako dobili 2, pio sam s njim jeger unućiće onako ruku oko ruke.

Ivo Sivo: Šaljivo je što je inspektor Žaja, ako se dobro sjećam imena, došao u školu iz nekog razloga da upozori moju razrednicu da su dva učenika iz njenog razreda pušili takozvane smiješne smotuljke. Još je šaljivije šta je naša razrednica to prenijela svim ostalim profesorima, pa nas je tako trajno obilježila među tim umornim potrošenim ljudima kojima se nije dalo upoznavat svoje učenike. Doduše možda je i prevelik broj učenika po jednom razredu (nas je bilo 36 valjda, nemojte me vuć za riječ) također onemogućio efikasniju uspostavu profesor-učenik odnosa.

Vojko Vrućina: Tijekom prve školske zadaće u prvom razredu srednje, profesorica hrvatskog nam je rekla da više nismo u osnovnoj i da sada moramo pisati iskreno. Tema zadaće je bila škola, što mislimo o profesorima i slično. Napisao sam šta mislim iskreno i profesorica iz hrvatskog me htjela izbaciti iz škole. Dovela mi je mater kod ravnatelja i derala se na nju da sam ja delikvent i kriminalac. Da moj razrednik nije intervenirao, vjerojatno bi me i uspjela izbacit iz škole.

Misliš li da si u srednjoj školi upoznali neke ljude koji će ti ostati dobri prijatelji do kraja života?

Ivo Sivo: Mnogi od njih su mi bili dragi i sa svima sam ostao u dobrom odnosu, al rijetko koga viđam, uz muziku i još jedan posao, nemam vremena ni za najbliže a kamoli za školske kolege koji također imaju neke svoje živote i neka svoja putovanja i svoja odredišta.

Vojko Vrućina: Slabo. moja gimnazija je bila takozvana “seljačka” gimnazija jer su se u nju velikom većinom upisivali ljudi iz rubova grada ili još dalje, zbog autobusne stanice koja je bila odmah ispod škole. Par ljudi koji su mi bili dragi su pobjegli ili u Zagreb ili u svijet. Viđam ih rijetko, odradimo ugodan razgovor i to je to.

ZONDO: Ne.

Gdje si najviše izlazio? Jesu li to bili bircevi, kafići, kafane.. ili pak parkovi, domovi.. i slična alternativna mjesta?

ZONDO: Pili smo u parkovima na klupama, na igralištima, izlazili ranije u neke kafiće, kasnije u klubove.

Ivo Sivo: Bili smo u kvartu, na betonu smišljali rime. Preko vikenda bi izlazili u Dom mladeži ili na Zvončac i Sustipan.

Vojko Vrućina: Ovo šta je Ivo rekao.

Kako pamtiš svoje srednjoškolske dane?

ZONDO: Kažem ne pamtim, ne sjećam se skoro ničega.

Ivo Sivo: Puno smijeha, tona zabave. Bili smo tako mladi, tako neopterećeni. Uopće me nije bilo briga za ništa, jedini cilj mi je bio zabavit osobu u svojoj blizini. Obuzme me osjećaj topline, vrati me u bestežinsko stanje kad razmišljam o tome.

Vojko Vrućina: Boards of Canada – “Buckie High”. Prva šta izađe na youtube-u.

Kad bi se mogao vratiti što bi promijenio?

ZONDO: Upisao bi neku školu u kojoj ima cura u razredu.

Ivo Sivo: Ne bih mijenjao ništa, zahvalan sam na svakoj sekundi čak i najneugodnijeg dana u srednjoj školi, sve me to formiralo i učinilo onim što jesam.

Vojko Vrućina: Udario bih šakom o stol.

Za kraj, poručite nešto današnjim srednjoškolcima!

ZONDO: Niko u godinama kad upisuje srednju zapravo ne zna šta želi raditi u životu. Zapravo pokušaj upisat srednju koja će te najmanje sjebat. Van škole istražuj sve ono što zbilja voliš i što te interesira, sve probaj, do kraja srednje naći ćeš valjda ono što zbilja voliš raditi. I to ne mislim radit kao imat šefa i imat zanimanje, nego mislim da svatko ima nešto u sebi čime zbilja može doprinjet društvu i kad nađeš ono što zbilja voliš, to ti neće biti rad. To će biti nešto što jednostavno moraš raditi svaki dan bez da te itko tjera, jer ćeš naći da te rezultati tog rada ispunjavaju i usrećuju ko malo šta drugo u životu. jedino ljubav se može izjednačiti s tim osjećajem.

Ivo Sivo: Primajte ljubav, poklanjajte ljubav i emitirajte ljubav.

Vojko Vrućina: Učenje za školu je samo formalna obaveza koju moraš odradit, važnija je volja za učenjem o svojoj okolini, ljudima i životu, jer trenutno si mladi srednjoškolski tupan koji, priznao to ili ne, ne zna ništa o ničemu, a ovim svijetom vladaju informacije. Nauči se ponašat, nauči pričat, nauči kako se postavit, druži se sa različitim ljudima, čitaj knjige, googlaj, slušaj puno muzike i gledaj puno filmova. Nauči se zabavljat bez da si debil prema sebi ni drugima. Ne daj da te nitko opterećuje s ničim, traži šta te zanima i budi neodgovoran jer je škola jedino vrijeme za to.