Još i prije negoli ga se Zondo sinoć na pozornici prisjetio kao jednog od ključnih formativnih mjesta svojeg odrastanja, i samom mi se u memoriji vrtio film prvog koncerta TBF-a u Tvornici, održanog već gotovo pradavne 2000. godine. Paralela između navedenog koncerta i sinoćnjega trijumfalnog nastupa Dječaka na istome mjestu domislit će se i oni koji (bilo kakvu) scenu previše i ne prate – zadovoljimo se samo narativom hip-hop benda iz Splita koji nakon drugog albuma klub nakrca skoro do pucanja – ali od svega je ipak važnija jedna od dvije razlike. Naravno, ne ta kako danas ugledni splitski farmaceut Maroje Bubalo sinoć nije reprizirao svoj eksplozijom dušina nemira potaknut mitski pad na koljena na zaprljani pod u bijelim hlačama, nego činjenica kako su Dječaci odličan koncert odradili sami, svojim pjesmama i kulerskim pristupom, a TBF-u su najvećim dijelom bile asistirale nostalgija splitskih studenata i osjećaj naziranja pobjede normalne muzike, dok je sama svirka bila malo kilava. Prapovijesti se ne bih ni doticao kada se današnja iskustvena perspektiva ne bi bahato rugala ondašnjoj pretpostavci o TBF-ovu tadašnjem dosezanju samog vrha, zbog čega se ne čini suludim i Dječacima prognozirati daljnji rast i zaposjedanje što veće mainstream parcele. Pjesme i spiku imaju, a meni se čini kako imaju i puno pravo na obećanje da mogu i hoće još više.
čitaj dalje