vice.com kolumna – Kada se Dječak okuša u stand-up komediji

by Ivo Sivo – Dječaci

Nisam nikad imao visoko mišljenje o domaćoj stand-up komediji. Mnoge noći sam proveo buljeći u Jutjub i uživajući u nastupima Billa Bura, Jima Jefferiesa, Louisa C.K.-a, Dylana Morana i ostalih prekrasno duhovitih govornika engleskog jezika, međutim, kad bi naletio na kakve komičare s ovog govornog područja, redovito bi se naježio i osjećao nelagodu, pa čak i sram u ime osobe koja govori nešto u mikrofon. S gnušanjem bi ugasio otvoreni tab kad komičar u pitanju ne bi izdržao da nakon šale doda i – fakat, nemreš bilivit.

Ništa od toga nije me zaustavilo da osjetim zanimanje i potencijal da se zabavim upisujući radionicu stand-upa koja je počinjala za par dana u Splitu. Zašto ne naučit što mogu o tome, i tako se čitav život svakojake spodobe pretvaraju da sam duhovit kako bi me odvukle u postelju.

Za Marinu Orsag, koja je nakon 1,300 odrađenih stand-up nastupa najiskusniji komičar na Balkanu mogu reć da je bila odlična voditeljica. Iako je humor poprilično apstraktna kategorija u kojoj svatko misli da je duhovit i da je njegov smisao za humor zanimljiviji od ostalih, postoje određeni savjeti koje ti može dat samo osoba koja je prošla sito i rešeto i vidjela što funkiconira, a što ne, u praksi. Jedna stvar je kad to radiš već godinama i ljudi su ti već vidjeli cjelovečernji special, publika ti se isprofilirala i znaš da će doći samo ljudi koji te vole i kao osobu i kao pajaca koji bulazni zanimljive primjedbe i komentare na sve i svašta, a potpuno druga je stvar kad nitko ne zna za tebe i trebaš nasmijat ljude koji doma gledaju ”Nad lipom 35”.

Od polaznika radionice tu je bio pobjednik već jednog open majka u Zagrebu, ženska koja radi na sudu i priča donekle simpatične rečenice koje se pretvore u jednu rečenicu bez kraja i početka, bez zareza i točaka, zatim zgođušni i mlađahni voditelj s lokalnog radija koji je već prvi dan došao s isprintanim domaćim radom, oženjen otac nekakvog djeteta, možda, dijete svakako nisam upamtio, mislim, što je to dijete napravilo dosad u životu da ga upamtim, ništa, nije čak ni dolazilo s ocem na stand up radionicu. Iako je lako moguće da ga nije ni bilo, da je to moj distorzirani mozak nadodao podatak, a lako je moguće i da taj mladić ima veći broj djece.

Za titulu najzanimljivijeg polaznika radionice mrtva je borba između dvojice natjecatelja. Prvi kandidat je jedan stariji, rastavljeni gospodin koji je duže vrijeme radio u kazalištu da bi u ratu obolio od PTSP-a. Prvo si je pomagao vjerom u boga, a sada smirenje traži u sekularnijim aktivnostima. Radionicu je upisao kako bi se riješio treme koja mu smeta kad se bavi klapskim pjevanjem. U životu sam malo puta naletio na smireniju i tolerantniju osobu.

Sušta suprotnost njemu bio bi drugi kandidat, pedagog osnovne škole jednog manjeg grada u Dalmaciji, osoba u ranim tridesetima apsolutno nesposobna za slušanje sugovornika, osoba koja postavlja pitanje i prije nego stigneš odgovorit do kraja, postavlja novo pitanje, slušajući samo vlastiti glas. Energičan lik koji kaže da voli ”fore”, a ”fore” izgovara u nekakvom polu deranju i ljutnji i svaki put uspije zaobići dodavanje vlastitog komentara i pečata toj ”fori”.

O profesoru informatike koji se boji vlastitih učenika nemam što reć, jer se previše bojao da bi sudjelovao u vježbama na radionici a pogotovo na open mic-u krajem tjedna. Bila je tu još i jedna draga, dobro odgojena ženska osoba, jedna od onih koje sadrže smirenost i mudrost u sebi, s kojima bi se valjalo vjenčat i imat bucmastu, dobru djecu koja će pisat domaće zadaće na vrijeme i samoinicijativno rasturat neke svoje hobije i jednog dana imat prekrasne živote.

Taj tjedan sam prvi dio dana provodio u studiju dorađujući i snimajući strofe za treći album Dječaka koji se napokon bliži kraju, a drugi dio dana provodio na toj radionici upijajući što mogu i misleći kako ću jednog dana kad budem imao spreman materijal izletit na binu i rasturit. Na kraju tjedna, na dan open mica, moj dragi prijatelji iz Kiše metaka su na svojoj Fejsbuk stranici zajebantski i proročanski napisali da navečer nastupam u tom i tom klubu na stand upu. To je bio taj poticaj, pomislio sam, kakve ovo priče ja pričam sam sebi, kakvo spremanje materijala, ako u dosadašnjem vremenu provedenom na ovoj planeti nisam vidio dovoljno da par minuta, onako iz šešira, laprdam o koječemu, neću nikad.

Par sati prije ”nastupa” skucao sam nekakav materijal koji mi je u tom trenutku pao napamet, nešto o Jakovu Kitaroviću. Naravno 80 odsto vremena sam prvo potrošio na prokrasturbaciju, tražeći po bespućima interneta nešto vrijedno izbacivanja sperme.

Što se samog stand-up iskustva tiče, mogu reći da je trema puno veća nego kod nastupanja s bendom. Sam si gore, tišina je, čuješ samo zujanje u ušima, kad se ne možeš sjetit gdje si stao nema ritma ni melodije da ti prizove nastavak u sjećanje. Dok sam došao na red već sam dosta vina popio i dovoljno cigara popušio da jedva dišem i pričam. Budući da nisam tekst uspio zapamtit pošteno napamet, brljao sam tu više nekakav freestyle nego naučeni materijal i premda ne podnosim kad komičar zvuči kao da recitira, definitivno je ritam i način izgovaranja rečenica mogao bit privlačniji.

Klub je bio pristojno popunjen za manifestaciju takvog tipa i nakon pojedinačnog glasanja publike većinu glasova je dobio onaj uredni i zgođušni voditelj koji ima ili nema djecu. Zasluženo. Poznavao sam 5 ili 6 osoba u klubu, a dobio sam 4 glasa, dakle ni neki od njih nisu glasali za mene. Ostao sam još par sati opijat se u klubu, da bi na kraju večeri odveo milostivu gospođicu da spava sa mnom. Vjerojatno ni ona nije glasala za mene.