popboks.com reportaža – Prekrasno

2


Pride u Splitu, fjaka u Beogradu, Dječaci sinoć u Domu omladine
Piše: Jelena Maksimović
Foto: Stanislav Milojković
Mesto: Amerikana Doma omladine Beograda
Vreme: Subota, 9. jun 2012.

Prošlo je pet godina od prvog nastupa Dječaka u Beogradu. U međuvremenu su snimili još dva albuma i postali regionalna atrakcija, a koncert planiran za Klub je premešten u veću Amerikanu, koja nije bila skroz popunjena (oko 400 prisutnih), ali je tiskanje pred binom odavalo utisak neviđene gužve.

Od Splita do Beograda sigurno ne treba 12 sati, ali između ima dovoljno granica, pa tu svašta čoveku može da se desi. Dječaci su stigli u Dom omladine tek 30 minuta pre najavljenog početka koncerta i sat vremena kasnije sa zvučnika kreće Istina, Papija nema nigde, ali zato momci u publici već glasno repaju: “udaran šakom na šank ka Kerum, vadim pare ka Kerum, sa frizurom ka Kerum…”.

Svi su spremni, izlaze Dječaci i Govno je na vatri. Nastupaju u kombinaciji matrice i pratećeg benda, gde živi bubanj samo dodaje intenzitetu nastupa. Vokali su pretihi, ali nikog nije briga, većina zna sve tekstove napamet. Dok smo stajali na ulici i čekali svirku, gde je prijatelj pokušavao da nas ubedi da su Prti Bee Gee najbolji rap sastav na sceni, utvrdili smo da ljudi koji su došli na Dječake nisu tipična hip-hop publika. “Većina njih ne bi došla na Prti Bee Gee,” rekao je on. Pa da, ove beogradske cice (bebe) verovatno ne bi, ali su sinoć u letnjim haljinama đuskale uz Punjene paprike. Slede Maci, Kralj ribara, Kamiondžije, kako fale drugari Dječaka (Kid Rađa, Krešo Bengalka, već spomenuti Papi…) pesme su prilagođene originalnoj trojci, a pomalo i lokalnoj sredini – u pesmi Meko sranje umesto spominjanja Mate Miša, Vojko poziva da “kad mi kažemo Bad, vi kažete Copy”. Iz istog razloga Krek kuća i Cigan deluju kraće. Svi skaču, mašu rukama, “plešu ko da nema sutra”, posle izvođenja Narodne prvi redovi horski pevaju refren.

Za Vojka kažu da je najbolji MC, Zondo je superstar sa flašom vina u rukama (koga publika u jednom trenutku nosi na rukama), a Ivo je najspontaniji u nastupu. Njegova obraćanja između pesama izazivaju oduševljenje i tako saznajemo da se povredio na trčanju, jer hoće da smrša zbog snimanja novog spota, kao i da bivši domobrani koji rade sa njim na splitskom brodogradilištu mu povodom gostovanja u Beogradu kažu: “Šta ćeš tamo, oni su ratovali protiv nas.” Njegov odgovor je da ga možda milioni mrze, ali zato ga 400 ljudi baš voli. To je bilo najočiglednije tokom izvođenja regionalnog (grozna reč) da ne kažem post-jugoslovenskog (još groznija) hita (ključna reč) Dalmacija. Priča o propasti jednog grada “skladištara i blagajnika” raskrinkava lažnu sliku morske idile (“još galeb i palma i eto Dalmacija”), a istovremeno potvrđuje ljubav prema mestu na kom si odrastao i odabrao da tamo ostaneš. A dok svi pljeskaju i pevaju poslednju strofu u stilu Tome Bebića, pitam se koliko ljudi u publici je tamo i bilo. “Primetio sam da ljudi pevaju ovu pesmu sa uzdignuta tri prsta, ne morate da je posvojite, možete samo da je posetite,” rekao je sinoć Ivo. Možda nisu bili u Dalmaciji, ali zato svi znaju da je “na Lovrincu Split je cili“, što je na bis izvedeno po drugi put.

Duhoviti, a da ne prelaze u sprdnju (Siromašan), zabavni, a ubojito precizni (After u zatvoru), pa i emotivni (Za bebu), ovi dječaci (ne dječki, ti žive u “ZGB”-u) su sinoć oduševili prisutne u Domu omladine. “Nama je bilo prekrasno,” zaključio je Ivo. I nama takođe.