groupie.hr reportaža – ROKAJ Fest, Jarun, 05. 07. 2008., dan 2. (2008)

Kad sam došao na drugi dan Rokaj Festa, na press štandu upoznao sam Zoranu iz organizacijskog odbora festivala. Kad sam ju pohvalio za dobru organizaciju ove godine, samo se nasmijala i rekla: „Ženske ruke“. Svaka čast, znam iz vlastitog iskustva da ženske ruke čuda čine. O ostalim dijelovima tijela nećemo ovaj put…

Drugi je dan Rokaj Festa bio sunčan, vruć i sparan. Jeste bila subota, neradni dan, ali popodnevni posjet nije bio baš ohrabrujuć. Svega pedesetak ljubitelja zvuka okupilo se ispred glavne bine tijekom nastupa benda Viva Glorio. Šteta, jer VG su održali odličan nastup, iako kratak (6 pjesama), s malo izmijenjenim aranžmanima njihovih stvari, ali uz pun, masivan zvuk i efektan scenski nastup. Bega je u posljednjoj pjesmi „Lesi“ izvukao odnekud korbač i mahao njime po bini dok je ostatak benda vrtio svoj čudan i zanimljiv mračni art rock. Recenzija albuma će uskoro (konačno!) i bilo mi je drago opet vidjeti ovaj osebujan rock bend koji potvrđuje davno izrečenu tezu da godine ne znače ništa sve dok imaš viziju što i kako radiš. A ovaj bend to definitivno ima. Ja i inače tvrdim da godine ne znače ništa, no onda završim optužen za pedofiliju, pa bolje da skrenem s teme godina…

…i pozabavim se nastupom mladog britanskog benda Soprano. O njima ništa nisam znao prije nastupa, a njihovi prijatelji potrudili su se dijeliti promo flyere svakome tko bi ušao u festivalski prostor, a imali su čak i svoj merch štand. No, pogled na par stotina ljudi koji su stajali ispred velike bine pokazao je da ni takve gerilske aktivnosti nisu baš urodile plodom. Jebote, pa samo je ljudi u obližnjem kampu bilo između 900 i 1000, što je radila ta ekipa? Vjerovatno lokala i drkala kurac, kao i obično, čekajući da se smrači pa da tek onda dovuku svoja lijena dupeta par stotina metara dalje do bine.

Tko ih jebe, propustili su izvrstan nastup jako mladog i perspektivnog kvarteta čije vrijeme tek dolazi, iako mi ovdje govorimo o bendu koji se jako fura na vrijeme koje je već prošlo (brit pop), he he he…Melodičan gitaristički pop s jako puno melodije i finih premaza klavijatura jako me podsjetio na naše Labinjane The Orange Strips, a sa mnom se složio i pjevač tog benda Valdet koga sam sreo u publici. Dijele čak i sličnost po vokalu, onaj mekani, nježni, hejteri bi rekli „pederski“ način pjevanja…Na singlu „Dirty Tricks“ pjevač je uzeo akustaru (još jedna sličnost s Valdetom!), a mene su se još dojmile i „Secrets“ te „Last Night I Fell In Love“ koju je posvetio kamperima iz obližnjeg kampa pitajući ih ima li nekoga tko se sinoć zaljubio. Odgovora nije bilo. Možda da je pitao ima li nekoga tko se sinoć pojebao, odgovor bi bio pozitivniji jer bože moj, tome kampovi i služe, ali on djeluje kao fino i lijepo odgojeno dijete kojemu takve bludne misli ne bi pale na pamet.

U nastupu Soprana sam doista uživao svih pola sata, no to ne mogu reći za sljedeći bend, američke The Dwarves koji su utažili glad punk populacije i koji su, to znam iz pouzdanih izvora, bili magnet velikom broju ljudi da dođu na festival. I fakat, prostor oko velike bine prilično se dobro napunio, a bilo je i poganja i svega ostaloga što punk fešte prati.

Prva stvar koju je pjevač benda napravio kad se popeo na binu je da je uzeo stalak za mikrofon i bacio ga u photo pit. Mislim da nije ciljao baš mene, ali bilo je vrlo blizu…To je kao znak da imamo posla s opasnim momcima. Za razliku od onih prije, dobrih maminih sinova, evo njihove zle braće koji pjevaju o seksu, kolima, seksu, gitarama, seksu i još malo o seksu. Ovo je divlja i neobuzdana punk rock petorka koja se dobro zajebava na bini, u čemu je posebno prednjačio gitarist s maskom na licu i dokurnjakom oko pojasa gole stražnjice čija je specijalnost bila pljuckanje u publiku. Samo što je photo pit bio malo predugačak pa nije mogao dobaciti do njih, pa se zadovoljio pljuckanjem po nama fotografima. Koji to nismo baš s oduševljenjem prihvatili. Kao da sam u arkadnoj igrici, jebote, osim traženja najboljeg kutka za fotkanje još moram izbjegavati i slinave projektile. Bem ti ovaj pos’o!

A što se same svirke tiče, brzi su, žestoki, raspojasani i zabavni…Barem prvih nekoliko pjesama. Nakon toga početni šok je izblijedio i ostali smo suočeni s činjenicom da je ovo ipak samo još jedan iz plejade melodičnih hc punk bendova koji u Americi očito rastu na drveću koliko ih ima. Ultra zarazna „Over You“ je zakon, divlji gospel „You Gotta Burn“ podsjeća na zlog brata blizanca Nick Cavea, a „I Don’t Wanna Go To Salt Lake City“ natjera te da se zapitaš što nije u redu s tim gradom. Na zadnjoj stvari pjevač je skočio s bine, popeo se na ogradu i bacio u publiku koja je napravila nekoliko krugova s njim na rukama i to je možda bila i najbolja slika zabavnog, uigranog ali ne pretjerano originalnog benda. Pa ipak, i dobra doza čiste zajebancije ponekad je sve što trebaš, ne? A sad je red na druga Edu da i on dođe do daha, a ja odoh na piš pauzu i malo druženja u demo šatoru…

Drugi dan festivala nastavio se u istom organizacijskom tonu kao i prvi, a nastupi na koje sam dobio zadatak da se posebno koncentriram su bili oni Dječaka, Urbana i Partibrejkersa.

Prvi na tapeti su bili Dječaci, grupa od tri mc-ja i jednog dj-a iz Splita, za koje sam naravno već čuo i koji još nisu izdali prvi album, no hrpa njihovog materijala iz zadnje četiri godine je dostupna na njihovim web stranicama. Nešto šira publika je doznala za njih preko njihovog odličnog zajebantskog singla „Kamiondžije“ koji koliko ja znam najavljuje i izlazak prvog albuma. Većinu njihovog materijala sam i sam preslušao i ostavili su na mene dobar dojam oštrim i britkim tekstovima i dobrom zajebancijom. No ono što sam načuo je da uživo to nije to. Što se pokazalo kao točno.

I ako uzmemo TBF kao referencu splitske škole hip hopa, onda su Stillness po meni napravili jedan korak odmaka od TBF-a prema naprijed u smislu svoje muzike, a Dječaci unazad. Što je pogotovo vidljivo na jednom ovakvom nastupu uživo, gdje jednostavno samom ispaljivanju stihova na suhu podlogu u njihovoj izvedbi fali neka dimenzija više, a ne samo suhoparni ritam. Čak ni njihova dobra zajebancija i animacija publike to ne može sakriti. No dobro, da ne bi bilo sve crno, potencijala definitivno imaju, ne kažem da im za odlične koncertne nastupe nužno treba bend, ali im svakako treba neka bolja muzička podloga i aranžmani. Tekstovi i sam pristup kao i mc-ijanje su jako dobri. A možda je to i samo do mene koji sam inače namćorski raspoložen prema hip hopu pa su me TBF i Stillness u tom smislu previše razmazili.

Zato idemo dalje, jer poslije Dječaka je na red došao Urban sa svojom četvorkom. I ovako ukratko, razvalio. Pokazao se kao vrh, vjerojatno čak i obje večeri. Ne znam da li će to netko nadmašiti treći dan festivala, ali letvica je postavljena jako, jako visoko. Da se razumijemo, volim Urbana i njegovu muziku, no nisam nešto pretjerano lud za njim. Ali mora se priznati da je ovo bio fenomenalan nastup i stvarno divna sinergija njega i publike. To su čak i Lemonheadsi i Dwarvesi komentirali gledajući sa strane i ne znajući što se to zbiva.

Koncert je otvorio „Astronautom“ (kao i Pipsi dan prije, neka pomodarija bit će? J) i od samog početka publiku je prelila golema količina energije, te se skakalo i pjevalo iz sveg grla. Urban je, uz odlično raspoložen bend, pokazao da osjeća muziku na nekom sasvim drugom nivou kada je u pravom štimungu, a te večeri je to definitivno bio. Nizali su se tu njegove sjajne pjesme, „Spelujem ti ispriku“, „Odlučio sam da te volim“, „Nebo“, „Mala truba“ itd. Cijeli travnjak pred pozornicom je bio ispunjen i efekt je bio još veći i bolji nego na Pipsima dan prije. Da ne ulazim sad u nebulozne procjene broja ljudi, reću ću samo da nas je bila stvarno masa.

Na cijelom tom valu energije koji se kretao između publike i njega otpjevao je i „Budi moja voda“ na što sam pomislio da mu to nije trebalo, ali publika je to toliko zdušno prihvatila da mi ni to nije pokvarilo cjelokupni dojam ni za zeru. I tako na valu dobre energije nakon sat vremena sve je i prebrzo završilo sa „Mjesto za mene“. Na kraju se od publike oprostio ovim riječima: „Da se kurac može dići usred svirke, od vas bi mi se sad dig’o“. Bome Damire, nama se ovaj put digo J, a vjerojatno su i cure osjetile neke efekte. I samo kratka opaska za kraj, tko nije vidio ima u galeriji slika, naš dragi Hadžo je na video wallu mogao isčitati poruku upućenu samo njemu da ne slika samo sise u prvom redu iz photo pita, ali mislim da mu ovaj put ta poruka nije ni trebala kraj ovakvog nastupa…

Hvala Edo…Samo da kažem da sam u jednom trenutku prošetao travnjakom i bogami morao sam se probijati kroz gustu masu ljudi…Govorimo o 12-13 tisuća sigurno, i to je i po procjenama organizatora bio daleko najposjećeniji nastup festivala. A i najbolji, slažem se s tobom…

Urban je nekolegijalno, ali valjda ponesen odličnom atmosferom ukrao desetak minuta ekipi iz Ramireza koji su pored male bine čekali u niskom startu svoj red. Kad su ga konačno dočekali Aljoša je duhovito otpjevao „Ima li tu mjesta za mene“ kao bocku starijem kolegi, a bend je odsvirao možda i najhrabriji set festivala. Zašto hrabar? Pa, većina bendova ovakve kratke festivalske nastupe iskoristi za šetnju po svom katalogu hitova jer nema se vremena, no ekipa iz Ramireza zgotovila je nekoliko pjesama za svoj novi album i odlučili su da od 6 pjesama čak pet budu nove. E, na tome im skidam kapu! Ali, nije to jedino iznenađenje, o ne, drugovi moji, sad su petorica u bendu jer se Ozzy prebacio na gitaru, i, nećete vjerovati, sintiće.

Da, tako je, Ramirez su ubacili elektroniku u svoj gitaristički pop i to zvuči vrlo dobro. Podsjećaju me malo na The Rapture s tom svojom kombinacijom plesnog rocka. Zamislite, na koncertu Ramireza moći ćete plesati! Aleluja! Odlična stvar „7“ je hit od prve, s refrenom koji će odmah ući u uho čak i mrziteljima dotičnog benda („1-2-3-4-5-6-7“, već ste naučili, zar ne?), a „Diši“ ima vrlo čudan, skoro etno aranžman dok Aljoša zvuči pomalo poput Stinga u „Desert Rose“. Kad su počeli „Ostani dijete“, friendica je rekla kako joj je to omiljena njihova stvar pa sam se zapitao koju kuratz ona priča i gdje ju je mogla čuti, no ispostavilo se da melodijski malo previše vuče na „Loš“ koja je uslijedila na kraju kao jedina stara stvar. Meni se pomak Ramireza ka plesnom rocku dopada, no nema vremena za slijeganje dojmova jer odmah trčim prema velikoj bini gdje točno u 23 h počinju…

The Lemonheads, po prvi put u Hrvatskoj. Bend koji sam kao i svi ljubitelji coillege rocka gutao početkom devedesetih, da bi potom moj interes za njih splasnuo kad je Evan Dando raspustio bend i krenuo u solo karijeru. Ovo je bio nastup na koji sam bio najviše napaljen na ovom festivalu, no pretvorio se u najveće razočarenje festivala.

Gledajte, netko je Lemonheadse proglasio zvijezdama a nisam siguran da geekovima poput njih to pristaje. Svakako im ne pristaje ni autistično, nekomunikativno ignoriranje publike, jer kad se bend ne potrudi reći ni „Dobra večer“ ili „Laku noć“, sorry, ali to je bezobrazno. Možda si to može priuštiti matori mizantrop poput Dylana, ali od Dandoa sam očekivao makar minimalni znak da znaju da sviraju pred nekim. Možda je i bolje što pozdrava nije bilo, ušlagiran kakvim se doimao mogao je otvoriti koncert riječima „Good Evening Belgrade“…

Sva trojica (Dando na gitari, basist Vess von Ruthenberg i bubnjar Devon Ashley) bili su zakucani za svoje mikrofone, Dando se manje više uspješno skrivao iza svoje lavlje grive i pjevao, ako se mrmljanje sebi u bradu tj. mikrofon može zvati pjevanjem. Gledati Lemonheadse zanimljivo je koliko i gledati oblake kako se kreću po nebu. Ja se doista ne mogu sjetiti kad sam posljednji put gledao ovako statičan, dosadan i zamoran bend.

S glazbene strane, otprašili su gotovo cijeli album „It’s A Shame About Ray”. To je njihov najkomercijalniji album pa je nekako i logično da će najveći dio set liste biti zasnovan na njemu. Naslovna, „It’s A Shame About Ray“, „Alison Started To Happen“, „Big Part“, „My Drug Buddy“, “The Great Big No”, sve jedna divnija stvar od druge, ali mene sinoć uopće nisu dotakle. Nimalo. Čak ni kad je Dando ostao sam na stageu i izveo akustičnu verziju “The Outdoor Type”, meni je to sve bilo jednostavno dosadno. Nakon 55 minuta povukli su se s bine da bi se odmah zatim vratili i na bisu izveli “If I Could Talk I’d Tell You”. Iskreno, nisam baš čuo da je publika tražila da se vrate na binu. Po izrazima lica čak bih rekao da su bili sretni što je sve ovo konačno završilo.

O nastupu Lemonheadsa lomit će se koplja. Negdje ćete čitati kako je ovo bio sjajan nastup, sigurno ima poveći broj cura i curica koje svoje obožavanje benda vezuju uz fiksaciju na Danda i želju da mu negdje u back stageu skinu gaćice i rašire noge, no od mene kao starog fana limunovih glava dobit ćete sljedeću preporuku: izbjegnite ovo govno od benda u što širem luku. Lemonheads više vjerojatno ne bih išao gledati ni da mi dođu svirati u kućni podrum, a kamoli da putujem do drugog grada ili druge države zbog njih. Edo, preuzmi ti sad, ja odoh oporaviti se od šoka…

I za kraj drugog dana od mene, Partibrejkersi, koje sam imao prilike više puta slušati, ali nikad o njima pisati. A sad kad imam, pitam se samo čemu tolika fama oko tog benda? Toliko kulta i obožavanja. Jer ja tu iskreno ne vidim ništa posebno. Ok, dugovječni su, odlično usvirani, praše kao da ih svi vrazi gone i to bazični rock’n’roll, i sve je to dobro za jedan odličan bend. Ali ipak ovdje se radi o tome da ispada da su oni i više od odličnog rock’n’roll benda. A iskreno, riječi pjesama su im pomalo šuplje. Mislim, ok su poruke i parole, samo fali tu još malo mesa. A možda je čar baš u tome? Što je sve jednostavno i ogoljeno do kože, i što Cane ima bezobrazni nastup prsa o prsa s publikom gdje te poruke jednostavno ostavljaju dubok trag?

Zašto sve ovo pišem a ne o koncertu? Pa zato što o koncertu i nemam što pisati, zato što je sve isto k’o i lani. Preslikano. Jedina zanimljiva stvar koja je poremetila ravnotežu standaradnog nastupa Brejkersa je bakljada i Canetov izravni verbalni okršaj s osiguranjem koje je reagiralo na istu. I svaka mu čast na tome. No unatoč svemu, bili su odlični, publika je bila u transu, i onda smo lijepo svi mogli otići kući poslije. Jedina super dobra stvar ovog dana festivala je bila što su nominalni headlineri Lemonheadsi ostali doslovno samljeveni, bezlični između nastupa Urbana i Brejkersa. Pogotovo Urbana.

Hvala Edo, ti možeš ići kući a ja ostajem da odgledam beogradski trio Euforia koji su nastupili i prošle godine na Rokaj festu, na velikoj bini, ali u nekom nebuloznom terminu u 5 popodne kad ih nitko nije gledao osim mene i još nekoliko mazohista. Sad je nepravda donekle ispravljena jer u šatoru je nakon Brejkersa ostalo dovoljno ljudi željnih još malo bazične rock energije koju ovaj trio isporučuje u zavidnim količinama.

Od uvodne, „Igre bez granice“, koja otvara njihov debi album, preko „Bakute“ (iz filma „Kako je propao rock’n’roll 3“) te do „Blokova“, jedne od najboljih pjesama srpskog rocka u posljednjih pet-šest godina, Euforia nam je pružila čvrstu i žestoku alter-rock/grunge svirku koja na trenutke dosta podsjeća na naše Ruiz a bogami mogu ih lako zamisliti i kao predgrupu Queens Of The Stone Age. Možda „Istina ubija“ kao što kaže naslov jedne njihove pjesme, no ubija i svirka, a dečki su ubili boga u svima nama koji smo još imali snage stajati na nogama. Novi album se navodno priprema i preporučujem vam da ovaj bend poslušate, vrijedni su vaše pažnje.

Švicarci Navel pali su kao žrtve kolektivnog umora koji je zahvatio dvočlanu groupie delegaciju. Sorry, ali malo koji bend sam spreman čekati do tri ujutro, pogotovo ne nekoga za koga nikad nisam čuo…

Two down, one more to go…

Euforični Hadžo i urbani Edo