tuzla kolumna

putovanje autom do tuzle nije šala. to sam konstatirao u trenutku kad smo u republici srpskoj, izbjegavajući mrtve pse po krivudavim cestama, u potpunoj magli tražili smjer do tuzle po ćiriličnim tablicama. od granice do tuzle, cijelo nas je vrijeme pratio smrad nekakve paljevine, što je natjeralo dj bronsona aka lil branka da svako malo izlazi iz auta i provjerava motor. motor je bio potpuno zdrav i poslje nam je objašnjeno da je to jednostavno tako u bosni: sve smrdi na paljevinu.

ulaz u tuzlu je bio na nekom post-apokaliptičnom sranju. pakleni plamen iz cijevi crne tvornice dočekao nas je kroz gustu maglu u kojoj su nestajale ogromne vaze termalnih elektrana iz kojih je sukljao debeli dim. bilo je bar 20 stupnjeva manje nego u splitu i smrad paljevine nije odustajao. odljepili smo guzice sa sjedala i ispali iz auta ispred doma mladih gdje je more repera već urlalo i graktalo. kad kažem reperi, mislim na repere repere: wu-wear, marame, gaće u koje mogu stati tri jelene rozge, kape nakrivo, snoop dogg svira iz otvorenih prozora….atmosfera potpuno suprotna splitskoj.

frenkie, koji je bio jedan organizatora, bio je već mrtav pijan i nije nam dopuštao da odemo jesti jer smo došli prekasno. kad je teturajući nestao u masi repera, iskrali smo se na burek s mesom. soul(drugi organizator) se mrštio da mu je došlo malo ljudi. ali nakon osmero ljudi u dubrovniku i oko tridesetak u zadru, nama se činilo kao da smo na jebenom rap woodstocku. klub je bio pun i publiku je zagrijavao neki gangsta lik za kojeg su mi poslje svi sa strahopoštovanjem objašnjavali da je to legendarni lokalni reper pod imenom crni zvuk. ispostavilo se da je tip stvarno gangsta i to na nekom zatvor meci glokovi sranju. “kad ja kažem dje, vi kažite čaci..DJE – ČACI – DJE – ČACI”. publika je bila LOODA i sranje.

početak nastupa nam je trebao biti atmosferični komad gdje se ja i zondo izmjenjujemo sa mračnim “eeeej” i “šišajjjj” ali….ovo nije split, ovo nije zadar, ovo je na nekom drugom, brutalnom sranju…teatralni “eeeeej” se spontano pretvorio u divljačku ratnu mantru “EIIIIIIIIIIIIIIIIII” koju je publika nabrijano ponavljala. nakratko sam pomislio na svaki put kad bi bili predgrupa nekom rege bendu i kad bi nam publika između pjesama vikala da siđemo sa stagea.

nastup je krenuo odlično, dobivali smo ludu ljubav od publike, ali smo već negdje kod šeste pjesme počeli osjećat smor dugog putovanja. imali smo možda i malo predug nastup. imali smo možda i premalo iskustva sa takvom ogromnom, prijateljskom publikom koja stvarno kaže “hop” na svaki tvoj “hip”. doveli smo to govno do kraja i prepustili stage generalu woo koji je odvrtio mix starih tram klasika i novijih pjesama. nakon njega su na stage sletili frenki i edo. frenki je kralj u tuzlanskim rap krugovima ali edo je mamojebeni bog…bog i batina. čim je ekipa vidjela kako uzima mikrofon, kao da ih je neko polio benzinom i bacio šibicu. frenkie je bio mrtav pijan, nije znao svoje tekstove pa je samo brljao “papapapapapapa” i spoticao se na stageu. mc najmanji pišo kaže da je gore i povratio, ali mc najmanjem piši nije za vjerovati.

poslje ede i frenkija, počeo je open mic. crni zvuk je skinuo majcu i vratio se dokazati svoj street cred sa još par versova. špica magellano je uskočio i kontrolirao publiku kao okorjeli veteran, bacajući im freestyle kao mesni odrezak gomili gladnih tuljana. zaustavio je beat i roknuo neki emo vers na accapellu i publika je ludovala u euforiji. jel čitate ovo? emo vers accapella? zamišljao sam da proba izvesti to u splitu u kocki…publika bi mu vjerojatno žviždala sve dok se neki ćelavi punker nebi popeo i bacio ga sa stagea, popraćen aplauzom.

pri kraju su mic uzeli neki studio rupa crew ili tako nešto…bilo je očito da su momci još zeleni ali i oni su dobili svoju fetu potvrde publike. dok sam išao pišati tijekom njihovog nastupa, ugledao sam nešto meni nesvakidašnje. bila je to prelijepa mlada djevojka, rasplesana, spičkana i skockana od visokih peta do velikih naušnica. ok, možda je u tuzli normalno vidjeti da takva žena pleše na versove demo repera ali u splitu bi se o tome pričalo tjednima. žena njenog kalibra u splitu, ne samo da ne bi plesala na reprezent battle stvar nekih splitskih demo likova, nego nebi ni primirisala štiklom na mjesto gdje svira išta urbanije od stavrosa.

već oko ponoć i po, klub je bio prazan. kod soula nije bilo mjesta za spavanje, edo je ispario odavno a frenkia su vjerojatno utrpali lopatom u neki kamion i odvukli doma. tu nam je u pomoć uskočio dino aka floosh, golemi tip šta je čuvao ulaz kluba. odveo nas je kod svojih prijateljica na drugom kraju grada, u stan gdje se već tiskalo četrdesetak pijanih ljudi, među njima i ekipa hhunitya. čim nas je vidio, pijani rofellos je počeo vikati vojko, vojko, ovaj te htio betlati i pokazivao mi prstom na nekog mlađahnog momka šta je virio pod vunenom kapicom. kad je momak promucao da mu treba još pola litre rakije za freestyle, nastao je čitav kokošinjac i urnebes. deset ljudi u čarapama me tapšalo ajde vojko ajde. neko je udario beatbox pa smo im ja i špica morali demonstrirati kako se to guvno radi na cap cap…nije bilo nešto, bio je dosta običan školski freestyle ali je punoj kući bio dosta da zaplješće i zaurla.

postajalo je sve ekstremnije. kada je rofellos sjeo na nekog lika, znali smo da je govno definitivno udarilo ventilator. neko je pustio “iznad tešnja” na winampu i sve je puklo. pjevao sam to sranje zagrljen sa hrpom nepoznatih ljudi i rakija mi je pala po tepihu. poslje sam ugazio u rakiju čarapom jer smo se svi do zadnjega morali izuti na ulazu. rofellos i veliki tip sa ulaza kluba su odveli maloga šta nije htio freestylati u sobu da ga kazne. čulo smo vikanje i zapomaganje. veliki tip je izašao crvenih obraza sa rukama u zraku, očito dominirajući. momak na kojem je rofellos sjedio se držao za ispleskano lice. nije se znalo ni ko pije ni ko plaća.

pijanoj gomili je trebalo 5 minuta da shvati da se ženska koja je govorila da je policija pred vratima ne zajebava. jedan po jedan, svih pedesetak ljudi se moralo obuti i pognutih glava išetati iz stana. bronson je rekao da je prestar za ovo sranje i otišao sa mc pišom zaspati u auto. špici je desni džep jakete bio ispunjen neobičnom bijelom tekućinom pa je postao agresivan tražeći “ko mu je stavio kolač u jaketu?” dok nije u džepu našao jogurt na koji je zaboravio da je kupio i koji mu se raspukao u džepu i uništio Ipod.

kružili smo besciljno po vlažnoj hladnoći tuzle sa dinom i njegovim šutljivim bratom, čekajući da policija ode. kad smo se vratili, saznali smo da su cure dobile prijavu i da vjerojatno lete iz stana. ostalo je samo 6-7 ljudi. rofellos se totalno prepio i usred bosne počeo priče o velikoj hrvatskoj, knezu trpimiru, ko je koga okrunio i takvim sranjima i time otjerao sve oko sebe. ivo i zondo su odmah zaspali na podu dnevne sobe. ja i špica i dinov šutljivi brat smo dobili sobu gdje je netko maloprije bio silovan. ugasili smo svjetlo. njih dvojica su legli na krevet. ja sam raširio neke deke po podu. i tada je šutljivi brat progovorio.

prvo je pričao o nekom gazija mixtapeu. pa je pričao o tome kako je ima jarana u harlemu. “stvarno imaš rođaka u harlemu?” “da,da u san hoseu”. a kad je špica viknuo “ne diraj me!” postalo je očito da nešto nije u redu. tip je upalio svjetlo i u 5 ipo ujutro nas ponudio airwaves žvakama i počeo se smijati nekako prigušeno, gremlinski. uzrujano sam ustao sa poda i rekao špici da ja nemogu ovo više i krenuo da ću ići spavati u auto sa bronsonom i pišom. špica me nekako nagovorio da ostanem, da sam zabrijao, pa sam se malo smirio i taman kad sam se vratio leći na pod, pijani rofellos je banuo u sobu, zagrlio špicu brljajući o knezu trpimiru. izletio sam iz stana glavom bez obzira.

lomeći kosti na zadnjem sicu auta mi je izgledalo ugodnije nego gore u kući strave. bronson i kunja su već hrkali a ja sam iza njih pokušavao sabrati i probaviti sve šta se danas izdogađalo. odjednom, iznad tuzle, iznad potpune tišine, začuo se nečiji glas. netko je pjevao. zavijao je onako muslimanski kao ona ženska na smack my bitch up. bila je to jutarnja molitva iz džamije. nikad nisam mislio da ću išta opisati “mističnim” ali to je bilo upravo to. kao potpuni kontrast brdu glasnih pijanih ljudi šta su čitavu večer divljali u stanu, odjednom se pojavi takav jedan usamljeni glas koji se uvijao nad hladnom tuzlanskom maglom nh.

ujutro smo pojeli masne bosanske ćevape i odmah nestali za split. kad smo navečer prešli granicu, smrad paljevine je ostao iza nas i svi smo se složili da je “evo me doma” od leuta puno bolja pjesma nego šta smo dosad mislili.

PS.
shout out frenkiju i soulu šta su nas pozvali
shout out dinu bez kojega bi spavali na klupama u parku
shout out za cure u kojih smo spavali
shout out “mc i need moneyu” koji nam je pokazivao rane od metka na vratu
shout out bosanskim kamiondžijama
shout out kid rađi šta nije išao radi faksa