tup, plavuša

Subota ujutro. Budi me ogromna potreba za uzimanjem piša. Prvo se ipak sudržim malo i prekopam sobu u potrazi za kaputom, jer sam imao osjećaj da sam došao bez njega doma. Našao sam ga. Mir. Odem u nužnik (kako bi ga Dragutin nazvao) i uzmem dug piš jedva gledajući di je školjka. Okrenem se prema lavabou i primim sapun. Perem ruke i osjetim bol u koljenu, bila je to bol tipa kao kad padneš na koljeno s bicikla i sranje. Onda dignem pogled… nađem se lice u lice sa svojim licem u ogledalu. Na lijevom oku sam imao masnicu, a s pola nosa mi je oderana koža. Hm. Valjda je jučer zbilja bilo benganje, pomislim. Da, ovo je još jedna priča o pustolovinama letećih dječaka.

Činjenica jest da nemam pojma kako sam uspio zaradit te ozlijede po faci. Tijekom subote sam razmišljao i kopao po sjećanjima od petka i nisam našao među njima niš ša bi opravdalo moje sjebano lice. Stvorio sam ipak par teorija.

Ili sam kleknuo na sve 4 pa počeo facom strugat po betonu, ili sam se zaletio u zid glavom i još malo strugao po zidu dok nisam ogulio nos, ili me je neko namlatio, ili sam zaspao hodajući i zaletio se glavom u rasvjetni stup, i pritom idućih par sekundi vidio samo bijelo svjetlo od jakog udarca u glavu. Ovo zadnje mi se zbilja dogodilo samo nikako nisam siguran jeli to bilo ovaj petak ili u neki petak prije 3 tjedna. Djeluje kao da je već prošlo neko vrijeme od toga, pa sumnjam.

U svakom slučaju, prije nego razriješim tu misteriju, trebao bih reć koju riječ o petku. Jer, da, kad dječaci izađu van, sranja se događaju.

Trebala je bit lagana večer u taj petak, jer iz sasvim jednostavnog razloga, svakako sam morao odvući dječaka Rađu u Quasimodo (da, to je onaj klub di nam ne daju da nastupamo). Nismo se trebali dugo zadržavat pošto je Rađa imao vježbe na faxu sutradan u 10, zato smo i uzeli svaki samo litru i pol Božićog piva za krasnih 10kn. Razlog zbog kojeg sam morao dovuć Rađu u klub je bio ovaj – Rađa ima obožavateljicu i obožavateljica je htjela pod svaku cijenu upoznati u petak Rađu i onda se družiti malo s njim. Rađi to nije zasmetalo, družio se naravno s njom, ravno dječački. Zbilja, večer je trebala bit mirna.

Pošto nisam htio smetat dječaku u poslu, odlučio sam malo hladit s našim kućnim redateljem Mikijem i njegovim šutljivim misterioznim prijateljem kojeg ću ovdje zvat Gorki. Iduće ša znam, bio je mamojebeni Božić. Tri razloga. Pivo, vino, viski.

Uletavamo u Quasimodo (da to je onaj klub di nam vlasnik Martin nije htio dat da nastupamo), u klubu je taman završio koncert neke grupe. Odem uzet piš u wc i tamo saznam da je nastupao, pazi sad ovo, nećeš vjerovat. Metal rap bend iz srednje tehničke škole! Sretnem bubnjara Edip Mamua i on mi kaže da su bili… bolje ne pričat o tome.

Ajmo. Uletavam pijan Rađi i njegovoj obožavateljici i tjeram ju da mi kaže di su joj mamojebene prijateljice, ona mi počne objašnjavat da je neki drugi stol lijevo. Nisam bio sposoban za tolku koordinaciju u prometu pa sam samo odlučio odjebat ideju o njenim prijateljicama.

Šetam s Mikijem po tom jebenom klubu i gledam i sve ša vidim oko sebe su il maloljetne kuje, ili kvartovske štakorske kuje. Pitam se di sam to jebeno došao, samo fali da se sad svi pretvore u reptile. Miki spašava situaciju naručujući pucnjeve viskija.

Pijemo to sranje, a ja sam malo žalostan nad stanjem u klubu. Odjednom primjetim u daljini neke 3 kuje sjede za stolom i gledaju u našem smjeru. Pa aj, to je dovoljno. Okrenem se Mikiju

Zondo “Slušaj, tamo za stolom sjede 3 kuje i gledaju u nas, samo su valjda maloljetne il neko takvo sranje”
Miki “Odi tamo i pitaj ih”
Zondo “Ma sad…”
Miki “Još bolje, reci im da ti izvade osobne kao dokaz”
(tu se upalio moj radar za nalaženje glupih situacija)
Zondo “Čekaj, jel znaš ti s kim pričaš? Ja sam dječak jebote?! Misliš da to neću učinit?”
Miki “Ajde, da vidim”
Zondo “Ajmo”

U roku odmah, krenem prema njihovom stolu, a Miki zamnom. Ša smo se više približavali stolu, to sam više kužio da ni tu stanje nije bajno i da je valjana samo jedna kuja, ko bi reko – plavuša. Dođemo do njih, stanem ispred njihovog stola, naslonim se s obje ruke na stol, nagnem se nad njih mrtav ozbiljan

Zondo “Reci, jeste li vi punoljetne”
2 kuje sve zajedno “Pa jesmo bla bla”, plavuša me gleda
(složim neki izraz lica kao, hm, sumnjam s obzirom na izgled)
Zondo “Ne znam baš, aj pokažite mi osobne”

Na to ove dvije štakorske kuje počnu neš protestirat, da kao kako mogu to pitat, a plavuša me samo gleda svojim pohotnim očima. Okrenem se Mikiju, i kažem mu da ne daju osobne. Miki, kakav je, domišljat, šaljiv dječak, reče

Miki “Reci im da nam trebaju za izrezat par linija koke”
(okrenem se ravno prema plavuši, odjebavajući ove dvije kuje)
Zondo “Slušaj, treba nam osobna da složimo par linija koke”

Plavuša me samo nastavi gledati ko mamojebeni bambi i ne govori ni riječi, samo ima smješak na licu, kuja se zaledila, čak su i ove dvije kuje pored ušutile. Hm. Šteta, shvatim da nema baš puno toga u toj njezinoj plavoj glavi, pa se okrenem i odem s Mikijem. Šteta, al opet, nije da dajem jeb za neinteligentne kuje.

Malo kasnije sretnem Martina i opet pričamo ko zna zaš.

Martin “Bla”
Zondo  “Čujem da je danas nastupao srednjoškolski metal rap bend haha”
Martin “Je”
Zondo “I oni su bolji od nas jel?”
Martin “Nisu”
Zondo “A nama ne daš da nastupamo?”
Martin “A vidjet ćemo još, možda sredimo neš bla”
Zondo “Aj dobro, vidimo se”

Hm, čisto sumnjam u to, ali dobro. Sve kasnije je bilo dosta mutno. Znam da smo ostavili Rađu s obožavateljicom. Znam da smo se vozili u autu bubnjara Edip Mamua do Ohare. Znam da sam previše srao za vrijeme te vožnje o tome kako imam tolku mamojebenu eegru, da ću bilo kojem od njih sredit kuju ako treba. Znam da sam bio pijana budala. Znam da je loše bit pijana budala kad se voziš u autu tipa koji ti je ujedno i profesor na faxu. Znam da smo ušli u klub i tamo plesali sa kojekakvim kujama koje nisu vrijedne spomena.

Znam da sam u jednom trenutku sjeo da odmorim malo i onda mi je došlo najljepše biće koje sam vidio te večeri i primilo me za ruke, diglo me i natjeralo da plešemo, puno, i puno vruće. Znam da sam joj pokušao reć neš u uho, ali ona nije htjela ništa slušat, nego je samo izvijala svoje tijelo i pripijala se uz mene. Znam da sam tada pomislio da možda i jesam pijana budala ša sam srao svašta u autu, ali opet, imam mamojebenu igru. Znam da je ona jako uživala u tome da joj valovita kosa prelazi preko lica. Znam da bi odjednom samo otišla, pa bi mi se vraćala za 10 minuta da još pleše samnom. Znam da mi nije rekla nijednu riječ. Znam da sam joj prislonio kitu uz dupe. Sranje, znam da je nestala tako jednostavno i brzo kako se i pojavila. Na kraju, znam da sam nakon toga izgubio pamćenje.

Imam par bljeskova toga kako lutam po klubu, jer sam izgubio Mikija i Gorkog. Ne znam koliko je to trajalo. Iduće čega se sjećam je moje buđenje u sobi u subotu ujutro, i otkrivanje sjebanog lica. Jebote, baš sam budala. Ostatak dana sam pokušavao mixat “Optiku 2005”, još pijan od jučerašnjeg benganja. Kvragu, ali ovo je subota, pravo sranje tek počinje.

19 je sati bilo, još mixam “Optiku 2005” i čekam Drugog koji bi se trebao uskoro pojavit s još jednom svježom idejom za totalnu promjenu pjesme. Sjetim se svog novčanika i gurnem ruku u džep da provjerim je li uopće tu. Napipam novčanik, ali i još nešto. Izvučem to van iz džepa i otkrijem značku za garderobu u Ohari. To dobiješ kad ostaviš kaput, to im predaš nazad da ti ga vrate.

Kako sam, mrtav pijan, uspio pokupit svoj kaput bez da sam im pokazao tu značku? Zašto je ona još kod mene? Zašto dozlaboga na njoj piše 50? IT’S FIFTY!! Kakva je to kozmička sila orkestrirala ovo sranje? Evo ga da vidiš.

Obećavam vratit tu značku u garderobu tog kluba idući put kad ušetam trijezan unutra. Hm, da.

Konačno upada Drugi u sobu sa krasnom idejom. Hajde da iza njega dok repa i njegovog beatboxa stavimo da svira još jedna pjesma, zato jer u njoj repa svoj vers Batman 3000, i on jako voli taj vers. Hm, to će bit jedna jako čudna pjesma, ali kako kaže Drugi, takva je bila i prva “Optika”. Ta pjesma će prkosit zakonima gravitacije.

U sobi se pojavljuje dječak Rađa s vrlo zadovoljnim izrazom lica. Nedugo nakon toga pridružuje nam se i prijateljica Drugog, Leni. Pijemo i sranje. Shvaćam da dječak Rađa može beskrajno dugo proučavat sportske rezultate na netu kad je ubijen. Leni je dokazala svoje vizualne sposobnosti tako ša je od prve pogodila da držim na zidu bebe jer imaju dlakave pazuhe. Pijemo još. Kid Rađa još gleda rezultate utakmica, zalazi tako duboko u statistike da provjerava u kojim minutama su davani golovi i kakav je bio tijek utakmice. Leni priznaje da voli piti sama. Divno, alkoholičarka, di se nađemo. Puštam Fritz Langov “Metropolis” da se vrti na ekranu. Leni kaže da je umro Pete Doherty jer se predoziro u klinici za liječenje od ovisnosti. Pitam ju zaš bi iko trebao davat jeb za to ša je Pete Doherty umro? Rađa i Drugi shvaćaju da je Drugi jednom davno bio nakratko s Rađinom obožavateljicom, svi se smijemo tome. Treba joj dat rekvizite, bila je s dva dječaka.

Dobijem dva poziva od Lauren. Prvo se javim i čujem buku ljudi i glazbe, niš, poklopim. Za 5 minuta opet dobijem poziv i čujem nekog lika kako joj valja neke priče, i nju kako se njemu smije, jebem li ti mater kujo, poklopim i ostanem ozbiljno sjeban. To stanje traje par minuta i onda odlučim ne davat jeb i popit još jednu čašu u zdravlje dječaka Dragutina, a Drugi mi se pridružuje. Nazdravlje, Dragutine!

Na putu do kluba puno vičemo, mašemo i pišamo. Leni ne može vjerovat kolko imam dobar kaput. Jebote, to ša dječak nema para ne znači da dječak nema stila. Kid Rađa se jednim mušketirskim potezom pokušao uvuć u klub preko terase, ali zanemario je mogućnost da će sva staklena vrata na terasi bit zatvorena. Taktička greška. Zamisli to, sjediš u klubu, a s druge strane stakla do tebe Kid Rađa pipa po staklenim površinama pokušavajući nać ulaz. U klubu odemo na drugi kat, kao, tamo se pleše. No ono ša nisam mogao predvidjet je da će tamo bit mamojebeni homo festival. 90% svih ljudi su bili muškog spola, ne da nemoš pipnut neku kuju u blizini, nego u moru ljudi, nemoš okom uhvatit ženu. Nema ih. Samo tipovi koji plešu skupa, na Gegu, ne znam za tebe, al ja to zovem paklom. Hodam kroz jebenu gužvu i vidim njihove očajničke poglede. Nije ni čudo da su sve žene pobjegle.

Kid Rađa i ja smo se brzo spustili na doljnji kat gdje je glazba bila tiša, mogao si pričat, i to je atmosfera koja mi se puno više sviđala. Još mi se više svidjelo kad sam primjetio da jedna plavuša ne može skinut pogled s mene. Ša je s tim plavušama u zadnje vrijeme? U životu sam možda bio s dvije, a sad cijela jebena navala. Ko da ih bog stavlja u pračku pa me gađa njima. Svašta. Valjda vole pijane budale razbijene glave.

Plavuša je i dalje gledala, pa sam se odlučio malo zabavit sa cijelom situacijom. Leni je onako na glasu kao dosta čudna kuja, zato sam se obratio njoj za pomoć, u nadi da će njene sive stanice smislit nešto nesvakidašnje.

Zondo “Ej, jel vidiš one dvije kuje tamo? Ona plava cijelo vrijeme gleda u mene.”
Leni “Je, vidim”
Zondo “Pazi sad, ti mi reci bilo kakvu jebenu liniju i i uletit ću s tom linijom njima”
Leni progovori neš tipa “Kakav je to bio dan kad si ti sišla s neba?”
Zondo “HAHAHAHAHAHAHAHAHA”
Leni “?”
Zondo “Pa to je vjerojatno jedan od najgorih uleta koji sam ikad čuo. Ček, jel tebi neko s tim uletio?”
Leni “Je”

Zaista nisam htio pitat kakva je bila njena reakcija, jer čudna je i ko zna kako njezin mozak funkcionira. Doduše, morao sam joj objasnit koliko je taj lajn ljigav, i znam da sam reko da ću uletit s bilo čime, ali to sranje je previše čak i za mene. Uletit s tim je čisto ponižavanje, tolki mazohist ipak nisam. Za to vrijeme dok sam joj objašnjavao, onoj plavoj kuji je uletio neki veliki lik i počeli su pričat.

Zondo “E vidi ga sad on tako. Slušaj, ispali neko sranje i idem s tim ovoj njezinoj prijateljici, ne dajem jeb”
Leni “Aj, pitaj ju da li voli djevojke”
Zondo “To je to sranje!!!”

E sad smo bili u igri, ovo bi moglo biti zabavno. Leni mi je kasnije rekla da je očekivala da će me odmah odjebati, ili da ću izdržati najviše dvije minute prije nego me odjebu. Leni je zato zaslužila koju plesku po dupetu koju je dobila kasnije, ili prije, huh… ne znam više. Krenuo sam. Kad sam se približio prijateljici plavuše, vidio sam da izgleda ko slabija verzija porno glumice koja izgleda ko slabija verzija Lauren. Jebiga, sad je kasno.

Zondo “Ej jel te mogu neš pitat?”
Prijateljica “Da”
Zondo “Jel voliš djevojke?”
(Nisam očekivao ovakvu reakciju. Njeno lice je odavalo stanje vrlo šokirane osobe, izbečila je oči, počela je mucati svoj odgovor, a meni je sve to postalo vrlo smješno pa sam prasnuo u smjeh. Di ih samo nađem?)
Prijateljica “Dje…ja? dje? djevojke? da…da…volim? ja?”
Zondo “Pa da, pa ko jebote ne voli djevojke?”
(Plavušu je napustila ona gromada i ona se sad okrenula prema nama i počela smijati reakciji svoje prijateljice, okrenem se njoj)
Zondo “Pa jesi ti čula ovo? Ona ne voli djevojke?”
Plavuša “Ma pusti nju bla…”

Stajao sam s njima i pričao s plavušom dobrih 20 minuta, zabavna kuja. Saznao sam doduše da obje imaju dečke, no saznao sam i to da plavuša baš ne drži previše do toga. Kvragu, možda zato jer nisu dječaci. Saznao sam kolko je zabavno kad kažem kuji da sam došao zato jer je buljila cijelo vrijeme u mene. Na kraju, saznao sam da i nije tako lako dobit pivu od plavuše koja ide na pravo.

Zondo “Aj kupi mi pivu”
(Plavuša se nasmije, očito misleći da je šala, jer u njezinom svijetu valjda je nečuveno da djevojka kupi momku pivo, ja sam jebiga dječak sa svodničkim sklonostima, pa to ne vrijedi za mene)
Zondo “Ne šalim se, aj odi kupi mi pivu”
Plavuša “Pa, pa ovaj nemam novaca baš…tu…sad…više…” reče ona gurajući ruke u džepove kao da provjeri jel ima

Eto, tako ti je to, dođe u klub bez para i nada se da će ju neki papak častit, ili mi je davala neki odjeb s tom pivom ša samo znači da je to jedna škrta plava buduća pravnica. Jebiga, nema veze. Ionako je to bilo i previše zabave za jednu večer.

Šetao sam do doma s Leni, s kojom se da i pričat o koječemu. Kad je ona otišla svojim putem, pogledao sam na mob da vidim kolko je sati, bilo je negdje 5 ujutro. Imao sam još 10 minuta šetnje, bilo mi je dosadno pa sam nazvao Lauren. Poklopila mi je. No onda je ona mene nazvala i tako smo pričali do 7 o koječemu. Štogod bilo, joj kako ja obožavam tu djevojku. Prezabavna je, a bome i sve ostalo.

E da, ša se tiče mojeg sjebanog lica. Ovakvu mi je priču ispričala kolegica s faxa u subotu u klubu. Vraća se ona u petak iz kluba sa svojim Minijem, stane na semafor, pogleda nalijevo i vidi mene kako ležim na autobusnoj stanici i udaram glavom u neš. Ona iskoči iz auta i dođe do mene i kaže “Aj, Šime, odvest ću te doma”, ja na to nju pogledam i kažem da me pusti, da mi je predobro tu, da se zabavljam. I nije me mogla uvjeriti da me odveze (jer očito sam se predobro zabavljao?), tako da me je ostavila tamo da ležim na stanici i radim koješta sa svojom glavom. Hm, malo je to sjebano zar ne? Baš svašta.

Neću više pisat ovako duge priče.

Dodatak: Ovo su neki događaji koji su se odvili u petak, za vrijeme kojeg sam zadobio lakše ozlijede glave, zbog kojih je nakratko pauzirano snimanje spota “Dana-D Za Pande”. Nijednog od ovih događaja se ne sjećam, nego mi ih je prepričao Miki nakon par dana

• Kad smo izašli iz auta, odlučio sam ne platit kartu za klub

• Zbog toga sam žicao negdje ravno 30 kuja za pare, i to ne po par kuna, nego sam tražio “konja” od njih

• Zatim nisam mogao prestat pričat svom profesoru koji nas je doveo autom, da mu onaj jedan put nedavno nisam spavao na satu, nego sam imao migrenu. Navodno sam to radio najmanje pola sata, pa je jadni čovjek otišao doma. No prije toga me je više puta savjetovao kako nije mudro žene zvati kujama.

• Kad sam konačno ušao u klub, Miki i ja smo sjedili za stolom, a on je častio sa negdje 7 rundi viskija. Nakon toga je Gorki otišo doma. Uopće se ne sjećam sjedenja za ikakvim stolom.

• Izgubio sam se bar negdje 6 puta u klubu, pa me je Miki sasvim slučajno nalazio na neočekivanim mjestima.

• Dok sam plesao s onom najljepšom kujom te večeri, neki lik je plesao meni iza leđa, i valjda me je plešući ljubomorno naguravao. Nisam to uopće primjetio, jer sam bio previše ubijen i previše fokusiran na nju. Zato je Miki to vidio, pa ga je malo doveo u red. Nisam uopće bio svjestan ša mi se događalo iza leđa.

Pa eto…to se zove dobro benganje, sad znaš.