Vlasnik klooba

Ovo ša ćeš sada pročitati je moj razgovor s Martinom, vlasnikom klooba Quasimodo, koji se jučer odigrao u klooboo Ohari. Razgovor je sasvim istinit, i svaka sličnost s pravim osobama nije sličnost, jer su to prave osobe u pitanju. Naime, prije par tjedana, Drugi je Martinu uručio naš CD s nekim stvarima, neam pojma koje su sve stvari gore, al to sad nije važno. Dali smo mu CD zato jer su mnogi demo bendovi koji nisu Dječaci nastupali u tom klubu, pa smo i mi mislili da će prepoznat i dat nam da nastupamo kad čuje pjesme. Sasvim jednostavno, zar ne?
Ne.

Prvo smo čekali negdje dva tjedna da Martin uopće posluša taj CD. Zatim se odvilo ovo. Jučer smo bengali u mamojebenom klooboo, sve standardno. Odjednom ja uočim Martina, koji uoči mene, čovjeka koji ga je mrtav pijan prije dva tjedna znojio da više posluša taj mamojebeni cd. Ovaj put je već bilo kasno razdoblje benganja i već sam bio prilično trijezan, zato se i sjećam ovog razgovora. Martin je bio očito pijan.

Martin učini neki pokret i ja shvatim da me zove da popričamo. Krenem do njega. Ovako je to išlo otprilike.

Zondo “Hej ša je, jesi poslušo cd?”

Martin nekako iskrivi facu i počne odmahivati glavom lijevo-desno. Hm, ša li to znači?

Martin “Jesam”
Zondo “I ša kažeš?”
Martin opet kriveći facu “Nije mi baš”
Zondo “Nije ti dobro?”
Martin “Da”
Zondo “Dječaci ti nisu dobri?”
Martin “Da”

Oke, stao sam malo, udaljio se korak i gledao ga pokušavajući skužiti koji jeb se tu uopće događa. Mislim, ne mora se svakom sviđat naša glazba, ne smeta me to. Ali kad sam prije pola godine otišo na Radio Dalmaciju i uvalio Pande tamo i kad ih je zblajhani glazbeni urednik od svojih 45 godina pustio u liniji i rekao nakon minute slušanja “Ovo je zbilja dobro”, kako bi itko nakon recimo 3 preslušavanja naših pjesama mogao reć da to ne zadovoljava bar neku razinu kvalitete. Mislim, bar čovjek koji je već tu poslom u glazbi, jer vodi svoj klub koji funkcionira dosta alternativno prezentirajući demo bendove. Kad slušaš Dječake, čuje se da radimo već 6 godina na tom sranju.

Zondoa “Ti znaš da smo mi ovdje najvrućije sranje nakon TBF-a?”
Martin “Ne volim ni TBF”
Zondo “Aha, pa jesi poslušao “Kralj Ribara”, “Dan-D Za Pande”?”

Martin nešto promumlja kao “aha”, ali izraz lica je odavao da nema pojma po imenu koje su to stvari, jer očito nije uložio dovoljno vremena da to posluša kako spada. On nastavlja

Martin “Kužiš, ja ti volim The Streets i tako, ne znam jesi slušao to…”
Zondo “Jesam, slušao sam. Ima čovjek dobre beatove, ali ti si svjestan da mi bolje repamo od njega jel?”
Martin “Ali nije to meni, to repanje, ja volim…ono ovo ono…neki osjećaj…neš”
Zondo “A jel voliš Dizee Rascala?”
Martin “Da”
Zondo “A ne prepoznaješ “Kralj Ribara”?”
Martin “A ovo ono…kužiš progresivnost…shvaćaš, Streets, let’s push things forward…”
Zondo “?”
Martin “Da li vi “push things forward”???”
Zondo “Pa čovječe, ša? Pa mi guramo tu mamojebenu omotnicu!”

Martin je ostao zbunjenog izraza lica očito ne shvaćajući značenje moje rečenice.

Zondo “Znači, ne daš nam da nastupamo?”
Martin “a nee baš, nebi”
Zondo “Priznaj, jel to zato ša niko od nas nema dredove?”
Martin “Ma nee baš, ne”
Zondo “Oke, a ša da ti kažem više. Hvala na slušanju i na tvom utrošenom vremenu. Aj”

Eto, tako je propala još jedna prilika za nastupanje u ovom gradu. Nije lako bit u našoj poziciji. Previše smo alternativni za Matko i Brane, Alka Vuica publiku, a previše smo mainstream za ska-reggae-punk-dub-dnb-dredovi publiku. Ša ćemo sad? Niš, radimo svoje sranje dalje. Uvijek te prije prepoznaju vani nego tamo di se nalaziš.

Danas sam opet sreo Martina i on me pozove i kaže ovo

Martin “Jesmo se mi vidjeli neš jučer?”
Zondo “Jesmo, objašnjavao si mi koliko ne voliš Dječake”
Martin “Nije da ih ne volim”
Zondo “Nego?”
Martin “Samo mi se ne sviđaju”
Zondo “Ajd, vidimo se”

Mislim da bi mu neko trebao objasnit da bi mu klub bio mamojebeno pun na našem koncertu.