johnny 6

te večeri, johnny je samo gnjilio ispred monitora. provjerio je sve forume na kojima je registriran pa je, ne znajući šta bi od sebe, čitao spamove u svom mailboxu, razmišljajući kako mu je život postao patetičan. i upravo kada je krenuo kliknuti na mail pod imenom “C MY PIX, IM NAWTY!!”, zazvonio mu je mobitel. bio je to asmo, johnnyev stari prijatelj čije pravo ime nitko ne zna. asmo ga je zvao iz johnnyevog dvorišta, bio je na skuteru i nagovarao ga da ode sa njim na privatni party na koji su pozvani svi koji znaju gdje se održava. inače, johnny bi ga odbio, dobro poznavajući sjebanu sortu ljudi s kojima se asmo druži, ali večer je bila toliko slaboguza da se johnny odmah obukao i izletio iz kuće.

par riječi o asmu. otkada ga johnny poznaje, asmo je uvijek bio svjež. vozio je skuter kaskaderskim brzinama, sa dignutim koletom i blesavom šiltericom umjesto kacige. žene su ga obožavale. muškarci su ga tolerirali. kad je htio, znao je biti fin sa ljudima, ali puno mu je draže bilo zbijati neslane šale sa svima koji mu ne pašu, a ti su bili većina. johnny ga je smatrao općenito zabavnim likom i opraštao bi mu kad bi ga tu i tamo nazvao u 6 ujutro, jebao mu mater i poklopio.

parkirali su skuter na trotoaru neke johnnyu nepoznate ulice na drugoj strani grada i prešli cestu. asmo je pozvonio na parlafon, naslonio se na njega jednom rukom a drugom rukom se igrao ključevima motora. prezime koje je pritisnuo bilo je “sotona”. kad je vidio johnnyev upitan izraz lica, asmo mu je mignuo i počeo utiho objašnjavati “dobar je tip, vidićeš…” ali nije stigao jer je parlafon već progovorio učtivim muškim glasom popraćenim glasnom muzikom: “tko je?” asmo mu odgovori “mrtvi četnik”. glas s druge strane se nasmije i ulazna vrata portuna zapište.

odmah na prvom katu, vrata stana im je otvorio mršav momak raskopčane crne košulje, sa japankama, emo frizurom i bjork cvikama…bio je to tonći sotona, za prijatelje samo tonći. imao je ugodan glas, ali je poneke slogove izgovarao prebrižno, nekako pederski. asma je srdačno pozdravio, a sa johnnyem se upoznao nabrzinu, napominjući da ga možda zna iz viđenja i jeli možda išao u tu i tu srednju….johnny mu je rekao da nije, ali mu se učinilo da ga to baš i ne zanima jer se vratio razgovoru sa asmom niti ne čekajući johnnyev odgovor. tapšao je asma i vodio ih obojicu kroz bučni hodnik prepun svakojakih pripitih ljudi.

uveo ih je u zadimljenu kuhinju. dva ogromna brkata čovjeka sjedila su za stolom i igrala šije šete, praveći neugodnu galamu. neka anoreksična djevojka je povraćala u sudoper. papa ivan pavao II, držeći egzotični koktel u ruci, razgovarao je sa nekim malim nasmješenim kinezom koji je imao 2 velika, široka mača zabivena u leđa. kad su vidjeli sotonu, obojica su mu klimnula glavom. papa ispije veliki gutljaj i, licem gorkim od jakog alkohola, progovori glasom koji je bio posprdan i tužan u isto vrijeme: “evo, tonći, heh….ovaj momak ovdje tvrdi da je postao anđeo”. mali kinez, glasom koji je bio toliko dobrohotan da je bio tužan, kaže: “pa dobro sad…ne bih se htio hvaliti, ali…gospodine tonći, to je istina! karol ne laže!”…i stavi ruku na papino rame, blaženim osmjehom pogleda prvo njega pa sotonu i nastavi, klimajući, duboko dirnut: “da, gospodo, istinski sam blagoslovljen. jedno jutro sam se ustao iz kreveta i kao što vidite, dobio sam krila!”

papa spusti pogled u svoje piće, tonći se zakašlje, asmo se glasno nasmije i junački potapša nasmiješenog kineza: “pa to je predivno! apsolutno predivno! ispast će mi oči iz glave koliko sam sretan za vas kolega!” johnny se zamisli u sebi . a onda baci pogled na ogromne mačeve zabivene u leđima i iz usta mu nehotice ispadne “ali…..” koje je slučajno izgovorio tako glasno i neprirodno da su svi odmah uprli oči u johnnya. zacrvenio se. asmo još snažnije potapša kineza, objašnjavajući mu: “ma to moj kolega misli na to da…pa, eto, ipak imate mačeve a ne krila…ali ne dajte se smesti! hehe kome je to ikad smetalo da postane anđeo hehe!”. johnny preplašeno pogleda asma koji se tiho cerio a lice kineza se naglo naoblači: “vi se varate gospodine…pa…ovo…ovo su krila….rečeno mi je….uh…”. papa je tužno gledao u svoj koktel a johnny se počešao po čelu da skrije oči. kinez zabrinuto pogleda sotonu i kaže mu: “gospodine tonći, vi ste…vi ste poznavaoc glazbe i…ali i svega ostalog, i ovo su…ovo su prava krila zar ne?”. sotona se uhvati za kukove, umorno se rastegne pa pogleda kineza ravno u oči, uvuče usne među zube i klimne negativno. u isti tren, vrele, debele suze poteku kinezu niz obraze i on skrikne: “ovo…ovo je skandal!” i uplakan odleti iz sobe, mašući svojim velikim mačevima. cijela soba je utihnula. djevojka za sudoperom se okrenula. dva gorostasa šta su igrala šije šete su umukla. papa ispije još jedan gutljaj, razbije čašu o pod, digne ruke i slavodobitno zaključi:”đavo je u čaši!”. svi se grohotom nasmijaše i nastaviše se zabavljati.

asmo i johnny su izašli iz kuhinje i počeli se probijati kroz hodnik koji je vrvio već pošteno razuzdanim ljudima. asmo je bio u elementu, poznavao je skoro svakoga, nije imao dovoljno ruku da se sa svima rukuje, mahao je, namigivao, smijao se i vikao. povukao je johnnya za nadlakticu u prostoriju koja je očito služila tonćiju kao biblioteka. johnny se zakašljao, unutra je bilo još zadimljenije nego u kuhinji. skriveni pijanom masom, u kutu sobe, u krugu su stajali basist iz leut magnetika, bog, sir lancelot i thom yorke iz radioheada. bog je držao poveću đoku među prstima, uvlačio je, i dimeći iz usta vikao thom yorkeu na uho da ga add-a na myspaceu. thom yorke se češkao po bradi i nezainteresirano klimao glavom a sir lancelot je laktom gurkao boga da ne zakida.

sa stropa sobe visio je veliki kavez u kojem je sjedio umoran sijedi čovjek od kojih 70-ak godina. “vidiš ovog lika?” asmo je objašnjavao johnnyu, “njega ti tonći drži tu zaključanog već desetljećima…hehehe ali nije u tome baza”. asmo uperi prstom u 30 glagoljičnih znakova koji su svjetlili neon-plavom bojom na vrhu kaveza. “ono ti je šifra za izlazak iz kaveza” i onda pokaže na mali terminal sa tastaturom pričvršćen na rešetku odmah do starca, “a ondje treba unijeti tu šifru…baza je u tome da on ne zna glagoljicu i zato ne može pročitati šta piše hahaha!”. asmo se počeo kriviti od smijeha. johnny pogleda utučenog bradatog bijednika i neku pijanu ekipu iz varoša koja mu je dobacivala, pa prizna asmu: “neznam, meni baš i nije previše smiješno”. asmo se uspravi, namrgodi i digne kažiprst: “ni meni…trijezan sam…treba nam rakije i kurvi, i to odmah”.

probili su se do prostorije koja je više ličila na plesnu dvoranu nego na dnevnu sobu. unutra, nepregledna gužva ljudi divljala je na agresivni, ogoljeni ritam drum and bass-a koji je za miksetom operirao sam armand van helden. do njega je, naslonjen na zid, stajao sotona sa bocom heinekena u ruci i zadovoljno klimao glavom na divlju muziku. bilo je nepodnošljivo bučno. asmo je gurnuo johnnya laktom da mu pokaže prstom na veliku ćelavu glavu koja se iznad ljudi vrtila na konopu umjesto disco kugle. mrtva glava bila je dovoljno velika za disco kuglu i sva zasuta srebrnim šljokicama, tako da je reflektirala svjetlo poput prave disco kugle. “eeegra jebote!”, derao se asmo johnnyu na uho.

tonći je, već dobrano zgažen, uzeo mikrofon da pozdravi sve prisutne i naravno, svaka njegova riječ je bila popraćena ekstatičnim urlicima vesele mase. počeo je čak slagati nekakve rime. johnny je također bio pijan, sjetio se da nije pišao cijelu večer i asmo mu je pokazao na neobična ljubičasta vrata i viknuo mu “nemoj dugo hahaha”. johnny je otvorio vrata i sišao niza skale. kada je stigao do dna iznenađujuće dugih mračnih skala, buka s gornjeg kata se više nije ni čula. ništa se više nije čulo, osim nekog čudnog, dubokog strujanja zraka. u tihoj polutami, drugom stranom dlana obrisao je kap znoja sa čela i osjetio neodređenu nervozu.

pred njim su stajala dvoja vrata. na lijevim vratima bila je nacrtana muška cipela. na desnim vratima bila je nacrtana ženska cipela. dvije bijedne halogenke što su osvjetljavala oba vrata bile su jedino osvjetljenje u ovoj praznoj pravokutnoj sobici. zidovi sobe su bili tamno-ljubičasti i gusto iscrtani valovitim tankim šarama a fini ljubičasti miris koji je obuzimao sobu zvučao je na težak ženski parfem.

johnny je prišao i oprezno okrenuo kvaku vrata označenih muškom cipelom.

kvadratna prostorija koju je ugledao, bila je dvostruko manja od prijašnje, pravokutne, i imala je crno oličene zidove, strop i podlogu. posred sobe, na malom drvenom stoliću, nalazila se prepuna metalna pepeljara, a na zidovima lijevo i desno od johnnya, bila su suprostavljena 2 para živih gigantskih očiju koje su doslovno izvirivale iz zidova. johnnyu se činilo da ogromne oči nezainteresirano promatraju pepeljaru u centru sobe.

ali nešto se promijenilo. oba para očiju zatreptala su svojim velikim crnim kapcima koji su se nastavljali na crne zidove. johnny je pogledao na stol i vidio kako se po njemu, oko pepeljare, migolji nešto sićušno i jedva uočljivo. oči na lijevom zidu su krišom digle pogled prema očima na desnom zidu, ali samo na trenutak. johnny se uznemirio. sada je bilo očito, nešto ružičasto se micalo po stolu. desne oči su digle pogled prema lijevim očima, ali kad su lijeve oči uzvratile pogled, desne su se naglo okrenule u stranu, zatreptale i vratile pogled na stol. sada je bilo vidljivo da ono šta gmiže po stolu je zapravo mali, ružičasti štakor koji je rastao iz sekunde u sekundu.

štakorova neobična ružičasta dlaka se johnnyu činila toliko lijepom da je zaboravio da je to u suštini još jedan ružni štakor. šta je štakor sve više rastao, oči na zidovima su bile sve uznemirenije. razgoračile bi se u čuđenju, pogledale bi jedne u druge i naglo spustile pogled negdje u stranu. ružičasti štakor je sada bio skoro veći od stola i bilo je samo pitanje vremena kada će pasti s njega. oči su se pogledale duboko jedne u druge. dugo. malo predugo. stol se prevrnuo. pepeljara se prosula. johnny je zalupio vratima i pobjegao.

sav u znoju, zbunjen, stajao je i hvatao dah u pravokutnoj ljubičastoj sobi. pokušavao je shvatiti šta se točno događa i dosjetio se da je ovo vjerojatno još jedna asmova podla šala. već je krenuo da se popne gore i kaže mu da je u kurcu lik ali…naglo je stao. okrenuo se. ljubičasti miris koji je obuzimao sobu bio je omamljujući. osjetio je u isto vrijeme veliki strah i veliku znatiželju….dugo je tako stajao sam u polutami, slušajući čudno, duboko strujanje zraka…

prišao je i oprezno okrenuo kvaku vrata označenih ženskom cipelom.

srećom, johnny je išao polako, jer da nije, ne bi ni shvatio da potpuno crni prostor iza tih vrata nema ni pod, ni zidove, ni strop….samo crni beskonačni bezdan u koji ne bi smio nitko nikada upasti. oko 4 metra udaljenosti od ruba na kojem je johnny zastao, iz beskonačnog mraka, izvirivao je uski kameni stup, a na njemu, kazališno osvjetljeni, stajali su dvoje ljudi, okrenuti leđima i konopom zavezani jedno za drugo. oboje su imali maske iz grčkih tragedija i, koliko se johnnyu činilo gledajući ih tako iz oboje iz profila, obje maske su imale smješak….

….

(duga tišina)

LIJEVO: haha, ovo je sjebano….

DESNO: sve je sjebano….na šta točno misliš?

LIJEVO: pa, ne znam…ako se odlučiš baciti iz neke žalosti ili šta ja znam….bacit ćeš i mene sa sobom…

DESNO: ne brini, neću….

LIJEVO(okreće glavu prema publici): al ako ti padne napamet gurnit mene iz nekakve zlobe ili takvo nešto….i ti ćeš past samnom haha….

DESNO: isuse, znaš da nisam takva osoba…

LIJEVO(vraća glavu u početni položaj): ma znam, zajebajem se….

(duga tišina)

DESNO: sve ovo….(duboko uzdahne ispod maske)

LIJEVO: šta sa svim ovim?

DESNO: sve ovo je tako kretenski….osjećam se tako kretenski….

LIJEVO: znam….i ja isto…

(beskonačna tišina)

….

kad je nakon nekog vremena johnny shvatio da se više ništa neće dogoditi i da je predstava gotova, razočaran je zalupio vratima. bijesno se penjao uza skale tog apsurdnog wc-a, razmišljajući kako danas svaka pretenciozna artsy-fartsy pederčina misli da može napraviti kazališnu predstavu. čim je asmo ugledao kako johnny izlazi iz podruma sav bijesan i zbunjen, uperio je prstom u njega i počeo mu se mahnito smijati, udarajući se dlanom po koljenu. johnny ga je grozničavo pogledao i već otvorio usta da mu kaže da je idiot ali je shvatio da nema smisla. samo je mahnuo i kroz gužvu freakova izletio van iz stana.