prvi put 3

jučer sam prvi put neplanirano naručio omlet sa sirom.
kažem naplanirano jer inače u glavi iskompliciram sve moguće situacije do te mjere da na kraju uvjerim sam sebe da je najbolje ostat doma. a i sama hrana ima bolji okus kad je jedem u kontroliranim uvjetima, ne moram razmišljat o ljudima koji me okružuju, ne pokušavam njihovu okviru dodat sadržaj, ne pretpostavljam na kojoj strani kreveta koji od supružnika spava, imaju li imovinsko pravnih problema, truje li im punica susjedovog psa i uklapaju li im se djeca u stado malih bizona u svojoj školi.
donekle me je zabavljalo što kad bih jeo s bivšom curom (ako je smijem ubacit u ovaj naš vižljasti razgovor) nikad joj ne bih znao ponovit ukoliko bi propustila, što je subjekt na televiziji trabunjao. ona je bila tip osobe koji mora imat distrakciju dok jede. uvijek je imala otvorene novine ispod sendviča ili upaljenu televiziju.
jučer sam se osjećao dovoljno opušteno da na prokurativama za vrijeme čajanke naručim omlet sa sirom. bilo je to impulzivno, osjetio sam glad i učinio nekom drugom najnormalniju stvar. omlet sam po sebi nije bio ništa posebno meðutim otvorio mi je mjesto s kojeg sam jasno vidio koliko ovaj svijet ustvari nudi prostora i mogućnosti za uživanje, a jedino što me u tome spriječava je moj vlastiti mozak, moja neurotičnost i nesposobnost da se opustim. mal’ je to korak za čovjeka, al’ velik za woody allena.