Posveta svežderu
“Zoološki vrt najradije promatram kao potencijalnu gozbu. Svaki put kad zalutam na to mjesto, uglavnom iz pedagoških razloga, sline mi se skupljaju promatrajući sve one divne primjerke divljači koji svoj život trate besmisleno, tamo u nekim kavezima. Sjećam se da sam sjajnu srnetinu jeo u Čakovcu, u hotelu, dakako, u kojemu su dvije mlade kuharice daleko nadmašile svoje glasovitije kolege po uglednijim objektima.
Kod Kalina u Bregani također ima dobre divljači, ali ja sanjam o višim stvarima, moje su ambicije veće, moram priznati: htio bih jesti rog od nosoroga, medvjeđe šape, rep od klokana, ili što ja znam, nešto egzotično, mozak od majmuna, bubrege od bijelog medvjeda, jezike od kanarinaca… Treba uvijek težiti prema boljem, dakle, prema što sirovijem, autentičnijem, izvornijem…”
“Svježu kamenicu prinijeti ustima – to istovremeno nalikuje na pričest, kao i na prakticiranje oralnoga seksa. Zato je Ostrea edulis (tj. oštriga iliti kamenica) model svih zadovoljstava što ih može pružiti odanost trpezi. Ako je znamo i volimo uživati na pravi način, dakle umjereno, u pravim okolnostima, malne pobožno, oprezno je prihvaćajući, onda je ona nalik na hostiju koju nam pruža more. Ako znamo i volimo progutati njeno meso na pohotljiv način koji joj također pristaje, bezbožno upijajući dragocjenu sluz njezine unutrašnjosti, onda nismo daleko od toga da nam blagovanje kamenica bude obred cunnilingusa.”
“Da, kamenica je nešto puteno: ispod njezine dlakave (travama obrasle) površine, krije se nježna srž, u njezinoj tvrdoći pulsira osjetljiv, podatan mišić. Čista je erotska okrutnost promatrati, kako taj još živi mišić trza kad ga poškropimo limunovim sokom, svjesni da ćemo za koji trenutak progutati tu mrvu života. Jesti sirovu hranu, znači izravno umnožavati vlastiti život i ta atavistička crta i danas se vidi u našoj želji da se što više približimo čistom mesu. Kamenica je mesnati zalogaj, biće koje nam svojom smrću u našem želucu daje novu snagu.”
“Morski su rakovi žive, pokretne konzerve, pune slatke, nježne tvari. Oni su žrtve naše suptilnosti i proždrljivosti, nesretna bića koja padaju žrtvom sladokusja. Da, prava je opsesija zakopati se do laktova u hrpu slasnih škampa, pomamno trgajući njihov smekšani oklop, drhtavim prstima zahvaćajući slasnu srž, vadeći njihovo tijelo poklonjeno našem posebnom užitku.”
“Jednostavno, škampi su afrodizijak (moje) duše i nepca: kad im trgamo tjelešca, sišemo štipaljke i izvlačimo meso, onda je to svečanost za koju nisu potrebne riječi. Te su beštijice predodređene za naša usta i njihov je život ispunjen kada se nađu na stolu. Priroda je u njima izmislila hodajuće konzerve natopljene svim mirisima i ukusima što ih ima more, ta najcjelovitija sredina. U škampima, napokon, ima nešto prijeteće, pa njihova smrt daje neku senzualnu grozu našem zadovoljavanju za stolom.”
“Tjestenina je poput prave, rasne zaljubljene žene: kako god je uzmeš – dobra je! S njom ne možete pogriješiti ni u jednoj varijanti, dakle ni za ručak, ni za večeru, jer ona uvijek daje sve od sebe, naravno, ako je tretirate pažljivo, znalački, strastveno, inteligentno, upravo delikatno. Napokon, tjestenina može biti i «na pljuvačku», ili na siromaški, tj. još malo, pa ni sa čime. I to je slučaj kao i sa ženom: ona može biti sputana, hladna i škrta, a može biti razbludna, radodajka i podatna… Sve ovisi o našoj strasti.”
“Dati (od svega srca) dobar pršut, to je možda san svake prave svinje. Jer, pršut je nešto kao tradicionalan, star i dobar komad u teatru njezina života, dok sve ostalo je tek izvitoperena, modernistička antidrama.”
Sve ovo iznad su citati iz knjige Igora Mandića na koju sam naišao dok sam istraživao sranja o octu za fax. Sve je to napisano negdje 1973. godine. Bilo mi je zanimljivo to čitati s obzirom da mi živimo u jednom, po uzoru na amere, već dosta politički korektnom društvu, a u takvom društvu više nemoš vidjet ovakve slasne tekstove. Bilo mi je vrlo zabavno čitati ove šovinističke i perverzne priče o hrani koje možda i nisu toliko perverzne ako se uzme u obzir ljudska podsvijest.
Bez obzira na to, prava je šteta ša bi u slučaju da se ovi tekstovi počnu objavljivati u današnje vrijeme u kojoj dnevnoj novini, kojekakve feminističke i veganske udruge skočile na noge. Ta korektnost je zbilja zlo. Prokleta bila. Nije ni čudo da ne kupujem novine kad nema ovako zabavnih tekstova