Playlista
09
Apr
0
Ovo je kolumna koja je izašla za jedan srpski časopis, rečeno mi je da odaberem pjesme za koje mogu reći da su najviše utjecale na mene
WU-TANG- WU-TANG CLAN AINT NUTHING TA FUCK WIT
- zbog “36 chambers” sam počeo slušati rap. Svi smo u osnovnoj slušali Wu-Tang Clan, svi smo crtali wu-znak po školskim klupama, svi smo nosili “Bad & Mad” široke gaće i osjećali se nepravedno zakinuti šta smo rođeni kao bijelci. Izdvojio sam ovu pjesmu jer nas je ona najviše tjerala na krađu ledenih štapića.
- zbog prvog albuma TBF-a sam počeo repati. Iako na “Ping Pongu” je svaka pjesma splitski klasik, izdvojio sam “Moj Um Pali” jer na balkanu još nije napravljen lucidniji manifest bilo kojeg repera ili umjetnika općenito.
CANNIBAL OX – ATOM
- u srednjoj školi sam se gadno navukao na El-Pja, Company Flow i cijeli Def Jux pokret. El-P je (za mene) promjenio igru sempliranja, zbog njega sam prestao osjećati da moram semplirat jedino funk/blues ako oću bit velika reperčina. Da nisam poslušao “Cold Vein” i ostale albume iz te zlatne ere nerd-rapa, nebi postojale H323, The Govno, Janeway i općenito zvuk Dječaka bi bio drastično drugačiji. Izabrao sam ovu stvar jer najbolje ocrtava taj zvuk: napola prljava ulica, napola pokvarena video-igra.
- imao sam 18-19 godina i na putovanju u grčkoj sam naletio na ovaj cd u atenskom dućanu i kupio ga samo zbog covera. Pjesmu sam poslušao prvi put na walkmenu na češkom aerodromu u tranzitu i zvučala je kao BOLESNO ALIENSKO GUVNO. Mislim da je ta stvar najzaslužnija šta sam počeo pretjerano slušati elektroniku i kopirati zvukove bendova poput Autechre ili Boards of Canada.
ANDRE 3000 – A DAY IN THE LIFE OF BENJAMIN ANDRE
- početkom ’00-tih sam bio u pubertetu i pod utjecajem Def Juxa pisao pompozne rimetine pune namjerno opskurnih referenca. Trudio sam se utrpati šta više slogova u jedan lajn da zvučim šta pametnije. Stvari su se počele mijenjati kad sam čuo Andrea 3000 kako s lakoćom i stilom baca cijeli svoj život u pet minuta, da ga razumiju svi, a da opet ima dubinu.
GHOSTFACE KILLAH – APOLLO KIDS
- ljudi mi nekad govore da repam nepovezana sranja, a u biti ne znaju da samo kopiram Ghostfacea. Na albumu “Supreme Clientele” on je stvorio dinamični, šareni stil repanja koji mi uvijek zvuči kao da nasumice listam neki akcijski strip i lutam pogledom po stranicama punim detalja. Jedino šta povezuje sav taj tok svijesti je šta sve proizlazi iz reakcije na odabrani beat. Izabrao sam ovu stvar jer je to to: vulkanska erupcija ega, mašte, pobjede, marke cipela, detalji iz krimi-filma, dijelovi razgovora sa kurvama na kiši, akcijske scene na cesti itd…
- kool keith na ovoj pjesmi dvije minute sere po neimenovanom reperu, ali kad ubereš koliko ima autentičnih detalja u tekstu i poslušaš pjesmu u kontekstu cijelog “Doctor Dooom” albuma, postane jasnije da tip većinom sere po sebi. On iskorištava format najobičnijeg battle-rap teksta, gdje svoju mržnju prema sebi ispoljava prema nekoj izmišljenoj osobi X i time izbjegava patetiku i standardno “samoispitivanje”. Druga stvar koja je zanimljiva kod Kool Keitha je njegovo off-beat repanje koje ne prati beat, a opet ima ritmičkog smisla.
AJS NIGRUTIN – 3000 EVRA
- po mom mišljenju ne postoji reper na balkanu da ima više stila od Ajsa. Neki ljudi mu prigovaraju da su mu rime banalne i vulgarne, ali mene on sa najglupljom rimom (u kombinaciji sa svojim glasom i načinom repanja) zabavi više nego bilo koji “duboki” reper. Mislim da je Ajs originalan na svjetskom nivou jer ne izbjegava činjenicu da je balkanac, ali ni ne izbjegava činjenicu da je balkanac koji se bavi američkom, crnačkom glazbom i u dosta tekstova se ruga s time. Izdvojio sam ovu stvar jer mi je njegova najdraža, na njoj zvuči kao neki seljak koji viče hrpu nepovezanih sranja na najružniji beat ikad.
- ljubavna pjesma napisana iz perspektive CIA agenta koji je tijekom hladnog rata poslan u južnu ameriku da muči ljude elektrošokovima, ali se zaljubljuje u svoje žrtve u trenutku dok povlači prekidač. Prije Scott Walkera nisam znao da se rade takve pjesme.
- album “lord of the fly” je izbačen na internet početkom 2012-te i čini mi se da nije odjeknuo nigdje osim u kombiju dječaka. Ne prođe niti jedan koncert da ne zavrtimo bar prve četiri pjesme. Izabrao sam ovu stvar jer je na njoj najbolje pogođen kontrast koji prevladava na albumu: s jedne strane nostalgični, hladni trap beatovi koji bi zvučali kao soundtrack emotivnog pornića da nema 808 drumsa, a s druge strane prgavi Nacho koji glumi opakog tipa i podbada žene sa šovinističkim šalama.