guvno

ukratko: mi i špica smo trebali kratko nastupiti kao gosti na TBF-ovom koncertu u domu sportova. bili smo loši na tonskoj probi 2 sata prije koncerta. i tako, TBF su nas odjebali sa nastupa. za detalje klikni…

istina je, bili smo dosta loši na probi. nesinkronizirani. još se neznamo ni prirodno kretat po stageu. još neznamo da i na tonskim probama moramo skakat, mahat rukama i tjerat prazne stolice da dižu ruke u zrak. nemamo benda iza sebe da se naslonimo na njega. nemamo synthove i samplere da se izgubimo u njima na pozornici. jebiga, takvi smo bili i na tonskoj probi kad smo im bili predgrupa u O’Hari ovdje u Splitu, ali to nije bio tako važan događaj i sve je ispalo dobro tijekom samog koncerta. ovaj put, rizik je bio prevelik.

evo moje mišljenje o tome, ako ikome znači išta: 1. iskreno, da sam ja TBF, ja nebi nikad zvao tako mlade i neuigrane tipove na koncert tolikog kalibra, vjerojatno krunu svoje duge karijere, 2. da sam ja ja(a jesam) takvu ponudu nebi nikad odbio. i eto ispalo je kako je ispalo. vrlo ružno. nemoram ni opisivat kakav je osjećaj kad repaš na pozornici i u daljini vidiš ljude kako se svađaju kao ko je dovea ove debile. no globalno gledano, šta zapravo znači da se među gomilom od 4 tisuće ljudi u ekstazi definitivno najboljeg koncerta TBF-a nekih pet tipova osjećaju kao zadnja pokisla govna? ništa.

ideja je bila da preko podloge “101 dalmatinac” napravimo neki opuštajući jam session između “malo sam maka” i “yen dva”, dvije najživlje tbf-ove pjesme. kasnije, gledajući iz publike koncert, zamislio sam da smo mi, neki nepoznati nesređeni tipovi stvarno upali s tim tu u taj major event, shvatio sam koji bi to bio suicid. ko zna, možda je i bolje da je sve ispalo ovako. možda je ovo ipak bio prevelik zalogaj za dječaka. gledao sam kako zagrepčani oko nas luduju i znaju tekstove svih tih šarenih artikala i guzica i sisa napamet, osjećajući se malo sjebano ali sve u normalnim granicama. to jest, sve dok nisu počeli sa “moj um pali”, meni najdražom njihovom pjesmom, koja mi je u taj trenutak no homo slomila srce. nemogu točno reć šta me toliko uznemirilo, jer je tada puno stvari uskuhalo u meni, ali je to vjerojatno bilo to šta nikad prije nisam tako jasno i glasno vidio taj jaz između one početne, zelene, bezbrižne ideje o stvaranju glazbe i besćutnih, neizbježnih zakona industrije. neznam koliko to uopće ima smisla.

al evo, da mogu zanemariti to jedno ogromno govno koje sam pojeo velikom žlicom, sve ostalo je bilo dobro. odličan koncert, zlatko gall hvali, hopa hopa, jurićev odličan nastup, beng beng, upali smo besplatno, yes yes, dobar provod u zagrebu i tako to jel