nismo spavali. probdjeli smo noć igrajući ISS i dočekali 5:30 kljucajući u grube njemačke sise na DSF-u. izletjeli smo na ulicu i smrzli se do HRT-ove zgrade koja me po svojoj zastrašujućoj veličini, osiguranju i ukočenoj atmosferi podsjetila na kafkin dvorac.
Continue reading
volim: miris iz pekare ujutro. ne volim: kad vozeći se za zagreb noćnim busom, okružen isključivo ženama (nije li čudno naići na takav omjer, nekako je logičnije da bude više muških koji se voze noću, nego žena) osjetim posljedice čovjekove borbe s neizbježnim, posljedice pokušaja da se kontrolira prirodni, a ujedno i jedini način funkcioniranja organizma.
prdac.
Continue reading
Par zanimljivih citata iz knjige koju sam upravo pročitao.
Istinita religija, koja je važna za sve ljude u svim vremenima i na svakom mjestu, morala bi biti vječna, sveopća i očigledna; nijedna, međutim, nema nijednog od ova tri obilježja. Sve su, prema tome, tri puta dokazane kao lažne.
Continue reading
Evo ša mi je Miki pričao neki dan, ša sam zaboravio, a možda se nikad nisam ni sjećao. Bile su maškare, on i ja spremni i obučeni i već pijani, silazimo niz haustor, i na dnu sretnemo jednog lika kojeg Miki zna. Stojimo tu kojih 5 minuta i pričamo s njim. Taman sam usred nekog objašnjavanja Mikiju, kad u kutu oka, lijevo od sebe, vidim da ovaj drugi lik skida nogu. Moja najprirodnija reakcija je bila, da se okrenem prema njemu, i s obje ruke uperene u njegovu prostetičku nogu vičem: “KOJI KURAC!?!? KAKO SI TO UČINIO?!? U ŠA SI SE TI MASKIRAO!?!?” Onda je nastala minuta neugodne šutnje za koju sam bio prepijan da bi mi bilo neugodno. Na kraju te minute, lik mi je odgovorio, “nemam nogu”.
da je društvo oduvijek bilo svojeglavo i pokvareno, u ogromnom postotku zadrto i naivno dokazat ću sljedećom poslovicom, mudrom izrekom starijom od mene, starijom vjerojatno i od sanje doležal (ona stara baba s plavom kosom s rtl-a), a ta arhaična kapljica mudrosti i sastavni kamenčić kulturnog uzdizanja generacije za generacijom glasi:
rugao se lonac loncu, a oba su crna.
pomalo rasistički, nije li?
Postalo se baš zanimljivo vozit busevima otkad su došli ovi mobiteli sa zvučnicima koji mogu puštat pjesme. Jučer su u bus ušla dva momka, sjeli na zadnje sjedalo i raspalili narodnjake na mobitel, skroz ponosni na svoj glazbeni ukus. Bio sam svemu okrenut leđima, pa nisam mogao vidjeti ša se točno događa, ali nakon minutu, čudni zvukovi su se počeli mješati, i najednom još glasnije raspali Nirvana – Smells Like Teen Spirit. Isprva sam pomislio, wow, ovi momci zbilja imaju svašta na tom mobitelu, ali kako sam se samo prevario. Nakon par stanica i lude svirke, izlazeći na stanici, pored mene se prošeta mala djevojčica duge kose, ne bi joj dao više od 12 godina, ponosno držeći mobitel u ruci kao kakvo oružje, a iz njega je treštala Nirvana. Viš, ona je upola manja od tih momaka, ali mobitel joj je zato bio duplo glasniji. Tako je djevojčice! Prva linija fronte! Biješ bitku za sve nas! Za naša pokoljenja! Za pokoljenja naših pokoljenja!
zdravo, to sam ja. i znam da s druge strane stakla, da to ste vi…
uspijevate pročitat samo ono što vam ja dopustim. i uvijek mislite da ste zaslužili više.
nekad vi dobijete ono što ste zaslužili, nekad ja dobijem ono što sam zaslužio.
često ne dobijemo ono što zaslužujemo.
još češće mislimo da nismo dobili ono što zaslužujemo.
david villa je odličan i u stvarnosti i na manageru. lupe fiasco je jedna od boljih stvari koje su se dogodile repu u zadnje vrijeme. bla bla bla. pjesma je na čitaj dalje.
Continue reading
