Kolumne

znači sretan nam svima međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, tojest tužan nam svima međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama :(. ne znam, oboje zvuči pogrešno. pogotovo je čudan i zbunjujuć osječaj kad vidiš da žene ostaju s nasilnicima i kao, tko si ti da se uopće miješaš u prirodu tuđeg odnosa, govoriš sebi. razlog zbog kojeg to donekle mogu razumit je slučaj u kojem sam se ja najviše približio nasilju nad ženama, premda je nasilje ustvari bilo vršeno nada mnom. bilo je to za vrijeme jedine moje dugogodišnje veze kad smo bivša i ja izašli iz nekakvog diska i hodali prema doma. ne znam što sam joj odgovorio na neko pitanje, al’ ja znam govorit dosta grozne stvari ljudima u lice i ukoliko si tašta, nesigurna ili ne možeš podnijet šalu na svoj račun, a u nekim slučajevima čak i ako si sasvim normalna – you’re gonna have a bad time, mmmkay. i bog joj dušu blagoslovio koliko se ona groznih rečenica naslušala u tih osam godina, al’ ovo nije bio jedan od tih puta. bilo je poprilično mračno i kad me počela pleskat nije baš bilo lako izbjegavat te udarce a nisu bili ni neprecizni. pljas, pljas, pljas, u početku mi je bilo smiješno, jer nisam osoba koja vjeruje u fizičke obračune nit mi je ikad bilo jasno što se njima može postić al’ nakon treće pleske mi je počela ić krv na nos i malo me priznajem, uhvatila ljutnja i bijes, što je samo učinilo da krv još obilnije šiklja, haha. uglavnom to je trenutak u kojem sam vjerojatno bio najbliže da udrem ženu u životu, al’ svejedno nisam mogao. ne znam, imam osjećaj ko da bi mi se ruka osušila i otpala da to napravim. naravno, ne smijem reć da to nikad neću učinit, jer čovjek uči dok je živ, a i takva izjava bi otvorila prostora kojekakvim osobicama da me u budućim odnosima potencijalno dovedu u užasne situacije, što naravno zdrave ljudske jedinke neće napravit, al’ nekad jednostavno ne možeš prepoznat ili ne želiš vjerovat u nečiju zloću. svakako ne mogu podnit bilo koju formu iživljavanja nad slabijim oblicima života (osim ako se ne radi o kakvim erotskim ili psihičkim oblicima egzibicionizma koji će dugoročno rezultirat dobrim postupcima i izmjenjivanjem ljubavi) i tu mi je prirodno da se uvijek svrstavam na stranu slabijeg i svakako sam za što strožije i efikasnije pravno procesuiranje po okolinu ugrožavajućih psihopata i što konkretniju pomoć i zaštitu žrtvama. mislim dalo bi se tu reć i da ako netko gura petarde u anus od mačke ili bode ljude nožem ispred noćnih klubova da onda ne trebaš život trošit na takvog lika glupačo glupa, al’ eto i to valja zanemarit, jer zaljubljenost je često slijepa i presnažna, meni svakako nije palo napamet da tad prekinem vezu s bivšom, a ni kod drugih nekih situacija, tako da tko sam ja da ikog osuđujem. dakle želim vam svima da ostanete što zdraviji fizički i psihički i naučite uživat jedni u drugima, u potenciranju i kultiviranju nečijih ljepših strana i osobina i da ne budete sebični s vlastitima <3

e, a jel još ide na televiziji ova raspamećujuće zabavna emisija u kojoj je došlo do revolucionarnog otkrića da muškarci mogu obuć žensku robu? ili, pazi sad, ne znam jeste li za ovo spremni, žene mušku? e, a reci koliko je to zabavno, prvo onako, prvih deset sekundi gledaš to i iako si se već nasmijao i dosadilo ti je, to nije gotovo, oni pjevaju pjesmu do kraja, loše ju pjevaju. još 3 minute lošeg pjevanja osobe obućene u odjeću suprotnog spola. GENIJALNO. FAKAT. e, al’ ne samo da to traje 3 minute, nego više puta u istoj emisiji se to događa, više puta po bar 3 minute. e, al’ ne u samo jednoj emisiji, u svakoj se to događa. JER JE DOBAR GEG, KUŽIŠ? DOBAR JE ZEZ. toliko je dobar da kad ideš leć i tišina je u sobi u ušima ti tiho zuji zez-zez-zez, toliko je dobar taj zez. bandić u pritvoru gleda emisiju i dere se: ma ko kaže da mi nemamo zabavljače, evo ti zabave, gledaj ovo, evropski, gledaj ovo… smije se, bože sveti, pljeska usporeno rukama, oči mu svjetlucaju, obrazi napeti od zabavljenosti, iščekivanja i nepredvidljivosti svjetlucavog čuda, gledaj ovo… nije ti ovo vatanje skakavaca po hercegovini, rođo, ovo je pravi show, evropski.

nisam zanimljiv drugima koliko sebi. maloprije mi je osobica pričala kako je šarmirala mačku s tom frulom koju je upravo držala uperenu prema mrvi i puhala u nju, neugodno FRU FRU se čulo kako izlazi iz instrumenta i da kako sad neće mrva da se šarmira, da bi zatim njena prijateljica potegla samo pitanje definicije šarmiranja. nakon kratke rasprave su pogledale u mene i pitale: a znate li vi što znači riječ šarmirati? pokušao sam pažljivo prić tom problemu, bez spominjanja ikakvih romantičnih ili nedajbože seksualnih konotacija, to je najmanje što mi trenutno u životu treba, da još u kakvoj tiskovini izađe ”član benda sumnjivog imena DJEČACI u parku zavodio dvije sedmogodišnjakinje objašnjavajući im osnove šarmiranja”. dok sam se mučio i zaobilazio između riječi prestale su me slušat i rekle su da se antein pas isto zove mrva. ne mogu držat stabilnu konverzaciju ni s osobama iz drugog osnovne.

ne znam kad je to moglo bit, prošle ili pretprošle jeseni, kad smo pozvani da se nađemo s renomiranim hrvatskim kazališnim redateljem u vezi izrade muzike za buduću predstavu. smjestili smo se za oveći stol za kojim je već sjedilo to društvo. odmah do redatelja je sjedila malo zdravija žena koja je svako malo na mobitelu provjeravala nešto, vjerojatno kakva producentica ili menađerica, jedna od tih ljudi. mene je dopalo da sjednem pored darka rundeka, koji je sudjelovao u trenutno igrajućoj predstavi. nakon izmjene nekih uobičajenih ljudskih rečenica počeo sam pričat kako mi se čini da sam savladao manje više to repanje, da mogu repat na bilo kakvu podlogu i da to zvuči dovoljno dobro, al’ šta se refrena i pjevanja tiče, da uopće ne vidim u glavi dok nešto slušam kako bi ta dionica trebala ić, šta bi na to dobro leglo. odgovorio je nešto u stilu: da, okej, da, hm – uzeo svoju čašicu za rakiju, onu što izgleda kao mali bokalčić i odselio za drugi stol gdje su sjedile dvije dovoljno dobro izgledajuće žene. darka rundeka boli kurac za moje izražavanje, pomislio sam. za stolom su uz različite vrste sireva bile poslužene i različite marmelade. to je prvi put u životu da sam kombinirao sir i marmeladu. sjetim se te večeri i darka rundeka svako par tjedana kad uzmem žlicu marmelade uz sir.

znači evo što je mom mizantropskom mozgu bilo najzanimljivije od cijelog ovog svjetskog prvenstva; znači taj niko kovač koji je igrao za hrvatsku od 1996. i oduvijek izgledao kao turski janjičar, odjednom je nakon što su ga ignorantni retardirani američki kvazinovinari (koje ne zanima nogomet pa traže bilo kakvu slamku zanimljivosti za koju bi se mogli uhvatit) proglasili sličnim glumcu koji nikad ni sam nije slovio za zgodnog, u 2014. postao sex simbol i nevjerojatno zgodan ženama iz hrvatske. odjednom su po fejsu se dijelile slike nike kovača u košuljici, koji je, kao i uvijek, izgledao poput mješavine žabe i stabla, samo što je ovaj put bio u košuljici, a ne u dresu, i samo što su ovaj put žene ispod slike pisale o njegovoj muževnoj ljepoti. tupe, isprazne tuke bez sposobnosti generiranja vlastitog mišljenja. i sve to pokraj jednog od najljepših muškaraca svijeta, roberta kovača. roberta koji je sjedio na klupi, pola metra iza uspravnog i smrtno ozbiljnog nike kojem su se po glavi rojile i borile međusobno najpametnije misli i ideje. SLOBODA ZA ROBERTA KOVAČA. SVI SMO MI ROBERT KOVAČ. ROBERTA KOVAČA ZA PREDSJEDNIKA. i tako će hdz dobit.

kako je život čaroban. nekad zna bit i strašan, doduše. jučer sam u kombiju na povratku iz osijeka prvi put u životu imao slučaj sleep paralysis-a. nisam siguran kako bi se to na hrvatski prevelo. pričali su mi već neki ljudi o tome, al’ nisam to nikad doživio na svojoj koži i premda je bilo zanimljivo i drago mi je što sam to doživio, ne bi volio da se ponovi.
u snu sam se nalazio u nekoj prostoriji sa ostalim članovima benda i baš sam im prepričavao kako smo zoni i ja pili nekakvu tekućinu od koje imamo nuspojave, njegove su većinom bile negativne, moje pozitivne, lololol, glup san, da, i dok sam to pričao u glavi mi se tlak počeo postupno pojačavat i slabije i slabije sam čuo. sve do trenutka kad se okrećem vojku i govorim ‘gluh sam, evo vidiš, upravo sad u ovom trenutku, ja sam gluh’ i odjednom počne nekakvo zujanje. pištanje ustvari, slično onom na televiziji kad nema programa i sve se uspori, svi ljudi u prostoriji se postepeno uspore i na kraju ukipe. vrata od prostorije se otvaraju, izvanka je svijetlo i ja ne mogu vidjet tko ulazi al’ pištanje je jebeno prisutno i ukočen sam i ne mogu se maknit, ne mogu niti trepnit, a prisutnost određenog bića je više nego očita. to biće se polako približava i još uvijek mu ne vidim obrise. ukipljen sam al’ sam sposoban razmišljat i u toj panici misli se izmjenjuju nevjerojatnom brzinom. pokušavam zamislit kako to biće izgleda, i usred razmišljanja odlučim da bi bilo glupo da je ”čudovište”, štogod čudovište značilo, jer ni ne vjerujem u čudovišta (e da, to sam zaboravio napomenit, imam tu sposobnost da manipuliram snom ukoliko se u njemu nešto čudno dogodi. to je sposobnost koja se razvila vremenom i u početku se uključivala u trenutcima kad je san postajao nepovoljan za mene, odnosno kad bi količina patnje koju mogu osjetit dosegla svoj limit i onda bi mi mozak skužio, jebiga, to je to, vrijeme je da razbijemo ovu prepreku, dovoljno smo se mučili. u međuvremenu je došlo do toga da su mi snovi jako dosadni i hiperrealni, ono tipa – sjedim sa ljudima koje poznajem i pričamo i čim se dogodi nešto nerealno samo pomislim, okej, fuck it, ovo je san, šta me zajebaješ, daj mi masu para i stol postavljen s nekim najfinijim jelima) i tako se to biće nastavi usporeno primicat prema meni zaobilazeći ljude po putu, na sredini prostorije i otkrije sa da ima ljudski oblik. ono što je pomalo smiješno, sad kad se sjetim jest to da je to biće poprilično izgledalo kao petyr baelish, samo malo neurednije obrijano i imalo je lovački prsluk i možda čak i pušku za leđima, iako u to i nisam toliko siguran jer je isijavalo nekakvu snažnu auru pa su rubovi bića bili odveć blještavi. ono što nije nimalo smiješno jest da je to biće potpuno nepozvano intrudalo moj svijet i učinilo me nepokretnim i približavalo mi se nevjerojatno usporeno, s ko zna kakvim nakanama, moguće lovačkim. ne mogu podnijet gledat horrore, pa ne znam s kojim filmom da usporedim razinu užasa koju sam u tim trenutcima osjetio. sreća samo da sam zaspao bez majice i s otvorenim prozorom u kombiju pa me moguće probudila, osim te dosad ne doživljene razine užasa i ogromna hladnoća. kad sam otvorio oči činilo mi se da mi je tijelo hladno kao u mrtvaca, a kroz prozor je tuklo sunce i vozili smo se autocestom po hrvatskoj. najljepšoj hrvatskoj u životu.

ponekad čovjek ne može bit sretniji od mene.
debel si i pričaš pizdarije – sjedila je na meni i gledala me. uopće mi se ne sviđaš, sviđaš mi se tvoj mozak. pogledaj kako si debel i zapušten, ovo radim samo zbog tvog uma – rekla je. tad sam joj izvadio sisu.

znači svaka treća ženska odkad je društvenih mreža iz nekog razloga (a taj je da je najvjerojatnije dosadna tupa kravetina) ima 500 slika svoje face. i sad odjednom, s deset godina zakašnjenja, mediji koji imaju glavu u vlastitom šupku kontaktiraju nekakve psihoanalitičare da se izjasne o ”selfijima”. da, bilo je potrebno da čin slikavanja sebe dobije novoskovano ime kako bi jedna skupina idiota uspila utvrdit da su druga skupina idiota neumjereni seronje. GOD I LOVE THIS WORLD

Ne znam ja kako će moje malo srculence podnijet sve te drame. Samo sam htio malo mineralne u subotu navečer, petak navečer, koji je već dan danas. Samo malo mjehurića u grlencu da osjetim. I prvo kao ajde uzmi pasa da se prošeta s tobom do trafike, kao ajde dobro, međutim, pas, govno malo nezahvalno, leglo na pod i ne miče. I ništa, prekini razgovor s bivšom curom na mobitel, vraćaj pasa doma i ajde sam, ko i svako bipedalno biće, do trafike. Nema trafike. Rolete spuštene do poda, ko na onim garažama obiteljskim u američkim predgrađima u američkim filmovima. E sad, šta ću, pa neće me valjda nepostojanost jedne trafike zaustavit. Imat mineralnu. Osjetit mjehuriće. Vrati se doma, opet, uzmi ključe od auta i ajde do pumpe doli kraj Poljuda. Naravno, štopaju me panduri. I znam da nisam kriv, nisam ništa kriv, samo idem po mineralnu, ko i svako drugo biće koje ide po mineralnu kad ide po mineralnu. Međutim uvijek je tu ta neka nelagoda kad te štopaju, cijeli promrznem. Pogotovo što su me zadnji put uhvatili pijanog i naplatili 3 tisuće kuna i udrili zabranu vožnje 9 mjeseci i pogotovo nakon šta je prošlo 8 mjeseci tokom kojih sam mislio da ne smijem vozit auto al je ispalo da mi kazna još nije počela teć i da trenutno mogu vozit auto. Dok ne počne zabrana. Za koju sam mislija da je počela. I nisam vozia auto. 8 jebenih mjeseci. Al’ je ispalo da sam ga moga vozit. I da ga tek u budućnosti neću smjet vozit. Iako sam ja kaznu već odradia. Samo oni ne znaju da sam ju odradia. U svojoj galvi i u svom životu. Pa ću ju morat u budućnosti opet odradit. Za njih. I tako me na putu do jebene pumpe štopaju. Prijazan neki policajac. Pitao me da koliko mi auto troši. U glavi sam to protumačio kao njegov pokušaj provjere moje upušenosti. Ljudi uvijek misle da sam upušen. Rekao sam mu da nemam pojma ništa o autima al’ da mi je prijatelj kad sam mu ga posudio da ide autocestom do Zadra bio oduševljen kako malo troši. Bio sam zadovoljan tim odgovorom, pogotovo zato jer sam ga posudio prijatelju da ide skupit Batmana 3000 iz zatvora u Gospiću i uspio sam umjesto toga reć nešto drugo. To je isto jedna od stvari koja nije laka, pričat, a u isto vrijeme u glavi imat različite misli od onih koje izgovaraš. Na ulazu u benzinsku postaju bili su postavljeni narančasti čunjevi i nije se moglo dalje autom, ali sam izignorirao lagani slom živaca i uspio ući pješke u onaj trgovinasti dio. Djeca neka, bila su glasna i teta koja radi unutra ih je pitala da joj pokažu osobnu. Uspio sam kupit jebenu mineralnu i doć doma u jednom komadu. Čitavim putem nazad me pratio neki crni bmw. Kad sam otvorio mineralnu previše me peckala. Bilo je previše mjehurića u njoj.

Znači zadnjih 3 mjeseca smo radili studio svojim rukama, znojem i piljevinom. Dosegli smo plafon što se zvuka tiče u amaterskim uvjetima snimanja po ormarima i dnevnim boravcima, a kako ova rep igra više nije šala, izgleda da nam je nakon 14 godina repanja konačno vrijeme da počnemo snimat u studiu. Radit studio i jebat se sa studijskom akustikom i frekvencijskim odazivom je zajebana stvar, ali stvar je napokon dovedena do točke kada možemo počet izbacivat trake van. Biće ovo zanimljiva godina.

znači u trgovini me neka iznimno stara žena koja jedva hoda i stoji naslonjena na kolica ispred odjela sa sredstvima za čišćenje pita da joj dam nešto za wc jer ona ne vidi šta je to, koja su sredstva za wc. posegnem rukom da dobavim nešto i ona istog trenutka kaže nije to za wc-e. SERENITY NOW! samo sam se okrenia i reka a dobro zašto onda pitate kad znate šta jest, a šta nije za wc. dok sam odlazia miješala se u meni tuga zbog svakog takvog trenutka kojeg je svakom muškarcu u svom životu priuštila i grižnje savjesti koja se javlja kad ne pomogneš u situaciji u kojoj znaš da si mogao pomoć.

jebeni wolfthorn. inače uvijek kupujem whitewater deodorant stick, nisam neki lik šta komplicira oko toga, sviđa mi se miris, zadovoljan sam njim i u koji god dućan uđem ima ga za kupit i sve je fine and dandy. do jučer. uđem u dućan i nema ga. umjesto toga jebeni wolfthorn. mislim si okej, probajmo s ovim, zašto ne, pa šta mi se može desit, isti je proizvođač, koliko, na koncu konca, različiti mogu bit?
međutim wolfthorn je posebna priča. wolfthorn ima vukove nacrtane po sebi na način da ti nije jasno jesu li vukovi kul u smislu uobičajenog kulerstva ili su kul na ironičan način. tanka je to crta. mislim neki debosi su crtali vukove po dezodoransu u maniri slike s omota gramofonske ploče ježeve kućice. teško se odlučit. međutim, nije to ono što ne valja s wolfthornom. ono što ne valja s wolfthornom (osim što će svi u dućanu mislit da drkate na filmove s vukodlacima) je što miriše na kontiki sladoled. stvarno sam stojebenopostotno siguran da muškarac nebi smio mirisat na kiki od ananasa. i to nije jedini problem. danas me cijeli dan peklo ispod ruke i sad kad sam pogledao na ogledalu sve mi je crveno ispod ruke. morao sam stavljat puder. pa nisam ja p diddy. jesam li ja p diddy da stavljam puder ispod pazuha? ko god je zaslužan za ovaj wolfthorn treba dobit otkaz, al’ ne samo otkaz u smislu da ga obitelj prihvati nazad i utješi, nego da ga se izbaci iz kuće i da mu se jednostavno objasni da su svi nepopravljivo i zauvijek razočarani i da njegovo postojanje nema smisla, da se ne vraća više jer nikog nije briga šta će bit s njim. to je ono što bi se trebalo dogodit.

slučajno sam bacia pogled na televiziju i na ekranu je bila serija sa zombijima. i sad ja kao naivno, pomislim, kao vidi, pa to je ta serija o kojoj mnogi pričaju, pa hajde, dat ću joj par minuta svog života, šta mi može bit. pa može mi bit to da se iznerviram i budem bijesan ko kurac. samo šta kurac nije bijesan i ovo je smeće od usporedbe. neko dijete tu ide iz prostorije u prostoriju i napadaju ga najgadniji zombiji, gnjila koža im se raspada, meso izgriženo im viri i što li već ne i on se tu nalazi u nekoj najvećoj životnoj opasnosti i ono smrt, horror, strah, nelagoda, bijes, panika, nasilje neko, sakaćenje i hvala ti bože, izvuće se bijedno dijete iz toga, kad li za pola minute opet rugobe neke mrtve, raspadnute, žele mu naudit, djetetu jadnom, čovjeku malom. i opet taj neki vrtlog straha i stresa. oružjem na mrtva bića, gadna da gadljivija ne mogu bit. namjerno napravljena gadna stvorenja. pa ja ne znam više ko je ovdje lud. pa da ti dođe neki psihopat i kaže znaš mene ti napaljuje nasilje prema mrtvom ljudskom mesu i namjeravam sad napisat sto iljada strana situacija u kojima će se sudarat ljudski strah i opasnost od nepostojećih, oku neugodnih bića, znaš, poanta je da gledatelj osjeća strah i nelagodu dok to gleda, nema ti sad tu nekog smisla previše, samo ljudska tijela raspadnuta koja žele naudit ljudskim tijelima koja još nisu raspadnuta, al’ budući da sam najveći poremećeni masturbator straha i nasilja rado ću ti ispisat 100 iljada stranica, imat ćeš sto sati materijala, pa bi li mu reka mrš u tri pičke mile matere koja te premalo voljela ili bi reka – super, imamo novu seriju, imamo hit.
nebitno šta su zombiji već 20 godina u popularnoj kulturi jedno te ista, dosadna jednodimenzionalna bića. nebitno, jer imamo jedini sastojak koji može ove neosjetljive i ćorave nakupine sala i odumrlih moždanih stanica zainteresirat. imamo strah. sex ne smijemo prikazivat, pornografija je za internet, nije za televiziju, tako da ćemo se okrenit strahu. ovo ostalo i tako ne primjećuju, a kad primijete, ne razumiju.

zašto se naprimjer zombi ne bi diga i reka: jes, sad mogu sve šta nisam stiga napravit u prijašnjem životu, idem učit svirat klavir. i 24 nastavka serije u kojem zombi uči svirat klavir. teta šta ga uči svirat klavir je nevjerojatno zgodna sisača i nakon šta je u devetom nastavku uspije smuvat naraste mu samopouzdanje i sjeti se svoje stare neispunjene ljubavi iz prošlog života i ode u potragu za njom. putem mu zatreba auto i onda 5 nastavaka samo proučava tržište polovnih automobila jer se u prošlom životu nikad nije razumia u polovne automobile i tako postane jako dobar poznavatelj prilika na tržištu polovnih automobila. slučajno tokom jednog leta avionom upozna scootera i svejedno ne uspije saznat koliko košta riba. eto. šta fali životu kojem svako dvije minute ne prijeti životna opasnost?

najjači su ovi likovi šta su kao odjednom skužili da grammyji nisu nepogrešivi svevišnji finalni muzikalni sud i ljuti su kao na sinoćnju priredbu jer je neočekivano ukaljala taj besprijekoran niz, jer je to apsolutno najvažniji događaj u godini za bilo koga tko ima veze s glazbom ili afinitet prema istoj. nijedna takva manifestacija nagrađivanja dosad nije imala nikakvih propusta, nije bila besmislena i svatko je uvijek bio nagrađen za svaki uloženi trud. takve prigode nikad nisu bile ceremonije izdrkavanja i marketinški poligoni na koje se s najvećim guštom izaserem, onako posebno se pripremim, zagrijem jogurt u mikrovalnoj, stavim majonezu u kavu, prelijem to sve preko kila smokava i četiri dana stare kajgane, pa kad sazrije u drobu obavim ono što je krajnje potrebno.

kako je lako utjecat na nečiji mozak. inače uvijek imam neke dosadne i hiperrealne snove i čim se dogodi nešto imalo čudnije, što se rijetko događa, samo pomislim hej, pa ovo nije stvarnost, ovo je san i tad sam slobodan da ga preusmjerim u smjeru u kojem želim.
e pa zadnjih dana gledam taj neki crtić adventure time, maštovit mnogo i svakakav i eto što mi se dogodi.
sanjao sam kako sam iz nekog razloga odsjekao vlastiti kurac. mislim da je zato što su u nastavku koji sam gledao prije spavanja bili nekakvi ljudi hrenovke i pas koji se rastezao. a i zato valjda, jer sam sanjao postojanje ženskog bića koje mi dolazi svako toliko i toliko vremena i mislim da nisam bio zadovoljan učestalošću njenog dolaženja i smetalo mi je što mi je kurac non stop dignut a ona negdje drugdje biva i onda sam ga samo uhvatio za korijen i odsjekao. ne mogu se sjetit čime al išlo je jako brzo i bezbolno i nije bilo krvi. mora da se radilo o nekoj džepnoj verziji svjetlosnog mača, o svojevrsnom svjetlosnom nožiću. i tako sam ja držao u ruci svoje otkinuto spolovilo koje je ostalo u stanju trajne erekcije i odlučio ga odložiti u ormar, kredencu ili vitrinu koja je stajala u tom potkrovlju. sve je bilo logično i sam čin djelovao je umirujuće. pokreti su mi bili smireni i odlučni. izgledalo je kao da znam što radim. i spolovilo u vitrini izgledalo je puno bolje nego što sam mislio. međutim kad sam spustio pogled na pelvis ostao je mali mesnati panj, visine centimetra i uhvatila me odjednom vrtoglava panika. pa šta si to uradio? pa šta kad ona za 2 mjeseca idući put dođe, šta ćeš onda? šta ako dođe za tjedan dana? šta uopće s ostatkom života, kako ćeš jebat, majmune glupi? dohvatio sam kurac nazad i pokušavao ga namjestit na panjčić i kao ako ga budem držao dovoljno dugo srast će sam od sebe, ali to se nije događalo. kad sam pogledao u presjek izgledalo mi je kao da gledam u meso od hrenovke. probudio sam se.