kultivator.hr top lista – Regionalni “jeb’o ti regija majku” top 20 [2013.]
Naravno, dokle god Damir Avdić ne pokrene sudsku tužbu protiv Kultivatora nema baš nikakve šanse da se naše liste najboljih regionalnih izdanja izmakle godine, već tradicionalno objavljivanima na samom početku naredne, zovu ikako drugačije. S obzirom na zbilja plodnu godinu ovom je prilikom lista povećana na dvadeset, što punokrvnih albuma, što kratkosvirajućih izdanja, a iza svakog od njih stojimo. “Dobre muzike” ima, ali zbivanja treba pratiti. Pozdrav Igoru Mirkoviću i ponovnom novovalnom onaniranju. Pozdrav 2013. i konačni raskid s istom.
20. Ti – Koliko dana [EP]
Grupa Ti i njihov sjajan EP vrlo je vjerojatno autorski vrhunac obojice članova i svih njihovih prijašnjih bendova. Taj klik koji se dogodio razilaskom dobro znanog Petrola i novonastale suradnje Ilije sa Trajčetom Nikolovskim, urodio je zasad tek ovim kraćim materijalom, iako sam u više navrata pročitao da se u Beogradu radi punom parom, stoga bojazni nema. Svakodnevne probe, snimanje u studiju u stanu, ali ne preglasno da ne smeta susjedima jer su momci lepo vaspitani. Gitara, ritam mašine, suptilni sintisajzeri, jammanje. Njihova psihodelična nota kućne radinosti provučena je kroz repetitivne ali u pravilu vrlo lijepe stihove, a dvojac uživa na ovom glazbenom putovanju bez pritiska, s kojeg će im sasvim sigurno ostati mnoštvo lijepih mp3 suvenira. (B.P.)
http://grupati.bandcamp.com/
19. PORTMAN – The Man Who Carries A Light
Kada pišeš o vlastitim prijateljima na mjestima poput ovog, neki kažu da je to sukob interesa. Situacija je to koja me dočekala sa sugrađanima/frendovima iz ovog našičkog instrumentalnog post-rock, neki kažu i stoner/nešto sludgy trojca. Četiri duge godine nakon debija „Pereskesije“, Portman su priredili nasljednika koji pokazuje napredak u svim aspektima. Produkcijskim, jer napokon imaju zvuk koji zaslužuju zahvaljujući ekipi iz House of Pablo studija/kolektiva, ali i u samom zvuku i kompoziciji. Njihov post-rock koji vam svojim naginjanjem na dinamični i euforičniji spektar tog žanra nikad nije dopuštao da stojite na mjestu obogaćen je masnim stonerskim riffovima, gdje međuigra odlične ritam sekcije kreira prave angularne začkoljice pomješane Kavisovim karakterističnim sitnim vezom na gitari. Vožnja je to koja će vam proći brže nego što suma trajanja svih pjesama sugerira brojkom, i dok kažete „pereskesije“, prebacit ćete sve na repeat. (V.K.)
http://portman.bandcamp.com/album/the-man-who-carries-a-light
18. Bad Copy – Krigle
Sedam godina. Nit’ sam budan, niti sanjam. Sedam godina, brte. Toliko je godina prošlo od “najgoreg” albuma legendarnih srpskih loših kopija. Do ove godine. Ajs, Timbe i Wikluh dokazali su nam da ih vrijeme nije pregazilo i da mogu oni i gore. Na ”Kriglama” su nam kroz dvadeset i dvije pjesme rekli sve o šufli, gudri, plićaku, tangama, Bieberu, soji, Đokoviću, Popokatepetlu, Adamu Sandleru, dlakavom kurcu, nožu u bubreg, patnjama mladog metalca… A kad vam kažem da sam vam upravo nabrojao tek 23% tema o kojima nam ”repuju”, jasno vam je da to sranje opet morate čuti. (M.M.)
17. Petrol – 80 proleća
Perjanice „Nove srpske scene“ stvarno su zasjali sada već davne 2008. sa svojim debijem „Nezgodno vreme opasni dani“, kojim su izrezbarili stilsku nišu za sebe ne samo unutar nje, nego i dosta šire. Malo tko utjecaje i afinitete prema psihodeliji, ranoj elektronici i kraut rocku (što je inače recept za sonične bakanalije) ima spobsonosti upakirati u koncizne i ekonomične pjesme, čiji tekstualni sadržaj pogađa bit stvari, makar bio ograničen na par fraza (što je disciplina u kojoj naši istočni susjedi suvereno briljiraju). Ako je „Nezgodno vreme…“ sramežljivo virio kroz ključanicu onoga što se naziva Pop sa velikim P, „80 proleća“ je korak u netom odškrinuta vrata, pun proljetne sjete, optimizma, zanosa i Ilijnog bilježenja malih trenutaka u crticama, tako općenitim, a tako univerzalnim. Korak je to dovoljno velik da posluži kao labuđi pjev Petrolu, no bez puno vremena ostavljenog za oplakivanje, jer Ilijna Grupa Ti s prvim mačićima u vodi očito nastavlja kroz ta proverbijalna vrata. (V.K.)
http://petrol.bandcamp.com/album/80-prole-a
16. Crawander – Cartoon Core
Odavno regija nije imala ovakvu boleštinu od albuma. Crawander je teško opisiva glazbena senzacija, koja je jednostavno morala stvoriti žanr za sebe. Cartoon core je možda najlakše opisati kao bizarnu, brutalnu i grotesknu post-goth elektroniku. Nakrcan odličnim stvarima, ovaj album ujedno postiže kod slušatelja zgražanje i bijes zbog uništenog djetinjstva te tjera na luđački ples u mračnom kutu prostorije. Tekstovi su na engleskom, a sam album grafički je sjajno opremljen pa ga možete bez srama preporučiti i svojim čudnim prijateljima iz inozemstva. (N.B.)
http://crawander.bandcamp.com/
15. Olovni Ples – Nulti Dan
Debitatnski album za Croatiu Records skrenuo je konačno ozbiljniju pažnju na ovu četveročlanu grupu iz Dugog Sela koja već godinama predano radi i svira, uglavnom opjevajući najpoznatija imena hrvatske lirike iz razdoblja moderne i eksprezionizma unutar bluesom definiranih aranžmanskih okvira. U neku ruku kompilacija, ali s nezanemarivim udjelom autorskog materijala, album predstavlja interesantnu lokalnu reartikulaciju osnovnih rokenrol postulata. (M.B.)
http://olovniples.bandcamp.com/album/nulti-dan
14. Go No Go – Second [EP]
Logično, dva dosadašnja bendova EP-ja treba sagledati kao cjelinu, pošto iz glazbene perspektive to zaista i čine, ali ipak ostaje mali žal da se (naravno, barem zasad) nije moglo svladati onu, na više razina, zahtjevnu prepreku koja nalaže kako je – apsurda li – jednostavnije i isplativije izdati dva odvojena EP-ja i plasirati ih putem Bandcampa nego dobiti sve na hrpi u formatu albuma. Jer jedanaest stvari koje bi u tom slučaju stavili na okup sigurno bi prerasli u klasik album hrvatskog indie rocka. No ipak, zašto da mijenjamo dojmove i stavljamo upitnike radi detalja koji nemaju veze sa glazbom. Pred vama je novih sedam vrhunskih stvari, koje Go No Go nameću kao neopterećene predvodnike najboljeg što nam ovaj novi “val” autentičnog indie rock zvuka koji se revitalizirao, a o kojem smo već dosta i pisali, ima za ponuditi na našim prostorima. (J.V.)
http://music.geengerrecords.com/album/second
13. Damir Avdić – Human Reich
Koji kurac hoće Avdić? Što nude njegove priče i parolaške fraze ispričane uz gitarističke vapaje i facijalne ekspresije koje čine da se osjećaš nelagodno? Avdić je moment za otriježnjenje raje. On piša na nostalgične priče starijih ili pak one ratnohuškačke, on ne gradi i ne zagovara ništa. Jer takvih je puna svaka birtija, pa i ona najveća na Markovom trgu. On uznemirava kao što je i punk uznemirio uspavane duhove i ubrizgao svježu krv da se ponovno može izreći ono svevremensko NE, bez da nužno ponudiš rješenje, a na svaki nagovor da se izjasniš odmahneš rukom i kažeš: jebi se. Jer to je lijek. Trijeznimo se pomalo, ali bit će bolno. I zato je Avdić puno više od glazbe, unatoč svakom simplificiranju i relativiziranju. (D.Š.)
http://damiravdic.bandcamp.com/album/human-reich
12. The Marshmallow Notebooks – The Marshmallow Notebooks
Matija Habijanec alias The Marshmallow Notebooks, gotovo je pa kultni izvođač sa zavidnim stažem na sceni, a čija se publika nekad isključivo sastojala od starijih članova pot liste te članova i bivših članova sastava poput Benchwarmers, Jennifer’s Band i Casual Elvis. Prvi i eponimni album Matijinog novog projekta zaokružena je cjelina od deset lo-fi akustičnih pjesama koje bi se savršeno uklopile u film nezavisne produkcije gdje nesretno zaljubljeni protagonist po cijele dane (osim što fura jedno te istu Sebadoh majicu) puši i preslušava vinilke. Album na repeat, cigareta u usta, zamišljeni pogled kroz prozor. (S.P.)
http://themarshmallownotebooks.bandcamp.com/
11. Nežni Dalibor – Nežni Dalibor
Svaki puta mi se tako nešto dogodi. Kao bekend od svemira, svake godine kada cinično proglašavam smrt domaće scene, kada odbijam poslušati neke ovogodišnje Vlaste Popić ili Benchwarmerse, svake godine mi se dogodi jedan Nežni Dalibor. Kao lekcija da se sa gitarom, basom i bubnjem i dalje da snimiti sjajan album, kao upozorenje da “scena” nije u potpunosti nepostojeća. Kao tisućiti dokaz da se gitarska muzika ne vraća nego da nikada nije nikuda niti otišla. (L.K.)
https://neznidalibor.bandcamp.com/album/ne-ni-dalibor-2
10. Overflow – Overflow & Miškina
U prošloj godini nije bilo ovakvo radikalnog poteza i ponovnog izmišljanja samih sebe kao kad su Overflow uzeli prašnjavi Mišknin opus, hrvatski pravopis i nešto sreće te napravili posvetu vremenima koja se, nažalost, ponavljaju. Mihovil Pavlek sanjao je u svakom selu asfalt; krave koje se same vraćaju kući i dobar prirast, a momci iz Koprivnice dobar album. Prvi može biti zadovoljan kako-tako, ali ovi drugi svakako. (A.H.)
9. Benchwarmers – Define Success
Godina iza nas je – na ovoj našoj regionalnoj razini pogotovo – obilježena pravim malim “boomom” odličnih izdanja bendova oslonjenih na čisti gitarski, melodični zvuk. No, u moru te odlične ponude, jedno ime je sa zvukom sirene donijelo nešto što, čudno ali istinito, nismo možda i nikad imali prilike čuti na ovim prostorima. Jer zagrebačko-američki Benchwarmersi i njihov album-prvijenac „Define Success“ predstavljaju izniman primjer svojevrsne „međugeneracijske solidarnosti“, ili kako je već glasila definicija onog ministarskog kabineta. Njihov zvuk, iz kojeg je izvedeno sve ono što ostane od godina formiranja ličnosti – kako glazbene tako i one ljudske – jednako je pristupačan starijim generacijama koje žele opet evocirati uspomene na dane kada su premotavali kazete i/ili ploče bendova poput Replacementsa i Lemonheadsa dok su skupljali hrabrost za nazvat djevojku na kućni broj, kao i mlađim generacijama koji štuju prekrasnu jednostavnost bendovlja poput The Hold Steady ili The Weakerthans, pomoću kojih kuže svijet i lakše kroče kroz njega. Bend za biti vječno mlad. (J.V.)
http://bnchwrmrs.bandcamp.com/album/define-success
8. Baden-Baden – Baden-Baden [EP]
Baden-Baden na 23 minute debitantskog EP-ja demonstriraju vrlo dobru ritam sekciju, garažni prizvuk u koji se vokal dobro uklapa, klavijature koje daju dodatnu dimenziju te sposobnost da i u trakama od 6,7 minuta fino grade slojevitost i pokazuju određenu strukturnu ambicioznost koja se očekuje, pogotovo u njihovu stadiju kada još nije posve profilirano u kojim žanrovskim odrednicama se najbolje vide, odnosno kuda se u budućnosti kane kretati. Dosad je to jedan vrlo dobar kraći audio-vizualni mozaik ne nužno povezanih pjesama koje ostavljaju zanimljiv manevarski prostor za daljnje eksperimentiranje ali i usavršavanje. (B.P.)
http://baden-badenmusic.bandcamp.com/album/baden-baden-ep
7. Lovely Quinces – No Room For Us [EP]
Uz Božu Radoševića, Dječake i Kišu Metaka, ona postaje najbolji izvozni proizvod među „brodolomcima potonulog grada“. Dunjino umjetničko ime je Lovely Quinces, a iako još uvijek simpatično nervozna pri svakom javnom nastupu, tome nema ni traga na njenom prvom službenom izdanju: EP-ju “No Room For Us”. Dunja sada potpuno zasluženo uživa u svojih warholovskih petnaest minuta slave, a ja uživam iz razloga što je Split pokazao da iz njegove uvale napokon dolazi nešto što zvuči svjetski, što ima glavu i rep i što ne zvuči kao kvartaši koji žele biti novi Osmi Putnik. Valjda ima nešto inspirativno i u toj buretini, kroz koju je svejedno lijepo koračati sa slušalicama, dok uz zrak čisti i ono malo prolaznika sa pustih ulica. (J.V.)
http://lovelyquinces.bandcamp.com/album/no-room-for-us
6. My Buddy Moose – Shine! Shine! Shine!
My Buddy Moose već su na istoimenom debiju iz 2006. predstavili prilično jasan okvir – određen savršenim poznavanjem “ukorijenjenog” američkog muzičkog fonda, čvrstom gitarističkom teksturom i arhetipikom rokenrol lirike – vlastitog žanrovskog opredjeljenja, od kojeg su, na iduća dva albuma, tek povremeno odstupali, onoliko koliko je bilo potrebno da se ne ostane tapkati u mjestu, ali nikad previše. Svaki od njihovih desetak koncerata kojima sam u posljednjih nekoliko godina prisustvovao bio je u neku ruku potvrda te dosljednosti. Zbog toga sam My Buddy Moose uvijek prvenstveno doživljavao kao autentični rokenrol bend kojemu žanrovska naljepnica americana možda sasvim pristaje tek u najširem smislu riječi, koji odgovora definiciji Briana Hintona o americani kao “pravoj muzici za prave ljude, u nesigurnim vremenima”. Na albumu ˝Shine! Shine! Shine!˝ sve to izvedeno je do krajnjih konzekvenci na besprijekoran način. (M.B.)
http://dancingbearrecords1.bandcamp.com/album/shine-shine-shine
5. Kid Rađa – Sve šta đaku treba
Ovo je priča o Kid Rađi, bivšem dječaku koji shvaća da stvarnost kvarta nije onakva kakvu nam ju je ranije ove godine prezentirala Kiša metaka. Njegova je stvarnost mnogo okrutnija. Njegova je stvarnost istina. ”Sve što đaku treba” je biblija svakog kvartaša koji istinski živi taj život o kojem nam bez cenzure pripovijeda Marin koji je imao plan. Repati samo i isključivo o đoki. A plan je postao B u onom trenutku kad je shvatio da se ne valja ograničavati. I uz taj rep o trubici, odlučio je repat o glistama, djetinjstvu, drkanju, Renault četvorci i potrebama đaka, a ta potreba je, kako na samom kraju albuma i saznajemo, ipak ljubav. Dječak Rađa ima stil koji je trenutno najvruća stvar na ST rap sceni, a ta scena cvjeta! (M.M.)
4. Hemendex – Solution to Reality
“Solution to Reality” je bez ikakvih dvojbi pop album. Utjecaji new wavea, EBM-a, italo disca, sve je to itekako osjetno ali u konačnici imamo album za kojeg, dok ga slušate, imate osjećaj da njupate gigantsku sećernu vunu na fašniku, a na istog ste naletili preko kompilacije stare nekoliko desetljeća izvađene iz foldera „bubblegum pop“. Svaka pjesma s albuma otprilike zadovoljava gore navedeni kriterij. S druge strane, dojam je da se upravo u ovakvome zvuku bend najbolje pronašao, a sada će konačno moći staviti kvačicu na svojoj to-do listi na zidu garaže gdje je pod zadnja stavka pisalo – „snimiti kvalitetan pop album od kojeg nećemo baš ništa zaraditi“. Čestitke! (B.P.)
http://hemendex.bandcamp.com/album/solution-to-reality
3. Punčke – Sunčano s povremenom naoblakom
Punčke nisu igrale na kartu faux feminizma koji prečesto postane razlog zašto se o nekom bendu uopće govori. Zapravo, nisu uopće igrale na kartu feminizma. Hype je nastao iz jedinog valjanog razloga: dobre svirke. Pod produkcijskom palicom Nikše iz Kramasonika Punčke su napravile jedan od najzaokruženijih i najboljih albuma na području regije. Jedino što se albumu donekle može zamjeriti je nedostatak „čistog hita“. Pjesme poput “Iz dana u dan” (izvrstan refren), “Ritam kaosa” (najzanimljivija struktura pjesme) i „Srce“ (ponajbolja stvar na albumu) dolaze najbliže tome. Dođi u Vinkovce. I Novsku! (S.P.)
http://punchke.bandcamp.com/album/sun-ano-s-povremenom-naoblakom
2. Kiša metaka – Kiša metaka
Ono što je prvotno trebao biti projekt relativno nepoznatog Kreše Bengalke i bivšeg dječaka Rađe, preraslo je u nešto veće. “Prvotimci” su uz njih dvojicu u međuvremenu postali i Papi, Oreb i Vojko. Sad ih je koliko i crnaca u košarci na terenu koji igraju za jedan team. Koliko je to ustvari bilo potrebno i koliko je utjecalo na sam proces snimanja i kvalitetu konačnog proizvoda i nije toliko bitno, koliko je bitno napomenuti da isti taj Krešo više nego uspješno nosi ovo sranje na svojim leđima. Ukratko – najtvrđi gangsta rap folder izbačen na jugoslavenske internete. (M.M.)
1. Pips Chips & Videoclips – Walt
Album sadrži deset pjesama, deset pop kompozicija od kojih nijedna ne posjeduje nijedan dosadan trenutak. Tamo gdje su „Pjesme za gladijatore“ bili suviše pompozan, a „Drveće i rijeke“ relativno hermetičan album, „Walt“ je fino balansiran i izrazito komunikativan te zaigran uradak. Što dulje slušate ploču shvaćate kako je Daddyjeva višegodišnja potraga za idealnom pop pjesmom (ovaj put ne za astronaute, nego za nas, obične sisavce) urodila plodom. „Walt“ je jedan od najinteligentnijih i najpromišljenijih pop albuma na ovim prostorima. Ivaniš je posložio igrače i u novoj formaciji konačno sve besprijekorno šljaka. Centaršut, volej, rašlje. (S.P.)