dnevno političke svrhe

uhvatio sam možda uru ipo sna prije nego li su me grmljavina i nevjerojatan pljusak probudili. ako su padali psi i mačke onda su bogme padale danske doge i maine coon mačke.
prišao sam prozoru i razočarano procijedio: ti sebični debilu.
naravno da sam mislio na iskompleksirano bubuljičasto dijete koje se odlučilo bavit politikom i jednog dana postalo, ni manje ni više, premijerom čitave države. sitne, nebitne državice u kojoj se svi poznaju međusobno i u kojoj ruka ruku mije.

osvijetljena konstantnim bljeskovima munja ulica se zastrašujuće brzo punila vodom i bilo je kristalno jasno da svjedočim potopu čitave jedne civilizacije.
naravno da milanović nije mogao znati da će svojim patetičnim citiranjem biblije u tolikoj mjeri iznervirati bogove iz 68. dimenzije da će otvorit portal i poslat rogatog i u lateks odjevenog boga kiše pluvijusa da nam se svima popiša na glavu. tko bi to mogao predvidjet?
sigurno ne bijednik koji se pokušava dodvorit gomilama agroseksualaca i sitnih lopova šta jednom godišnje zahrču ispred oltara pa misteriozno očišćeni od svih grijeha nastavljaju u istom tonu jer duboko u tom krumpiru kojeg imaju umjesto srca znaju da je ta njihova kuća (veća od susjedove – dovoljno velika da je se uoči i iz udaljenijih sela) čitava svrha i sreća valjanja u ovom blatu. a i sinovi će moć nonšalantnije ispijat pive gledajući utakmicu u kafiću, ako je ispred kafića parkiran bmw.
evo kiša je stala dok pišem ovo, izgleda da ipak nije potop, međutim nameću se tu još neka pitanja.

u kolikom smo mi to velikom sranju ako milanović mora javnosti, iz obraćanja u obraćanje, spominjat onu knjigu u kojoj je bog stvorio adama i evu a koji iz nekog razloga imaju pupak, kao da su nastali porodom?
u koliko je velikom sranju milanović ako mora pribjegavat toliko prozirnom populizmu?
u koliko velikom je sranju točno prosječan građanin kojem vlastiti premijer između redova poručuje da se okrene bogu jer drugog izlaza nema, jer sve ide u 3 pičke materine?
potop is merely postponed.