kultivator.hr reportaža – Hartera 8, Rijeka

Vjerojatno ste tokom prethodnih nekoliko godina u raznim materijalima Hartera festivala naišli na zanimljivu odjavnu rečenicu – „Harteru ili ne razumijete ili je obožavate“. Moguće da vam je ta blago provokativna izjava zvučala krajnje pretenciozno, pogotovo ako niste poklonik Harterinog đira, no ona definitivno ima određeni point. A to kaže čovjek koji i nije onaj stereotipni posjetitelj Hartere kojeg će zla usta bez puno razmišljanja povezati sa konotacijama koje uz „takvu muziku“ po defaultu idu. U čemu je onda kvaka, odnosno zašto je Hartera već neko vrijeme ponajbolji mali festival u ovom dijelu Europe? Nije na to pitanje možda lako odgovoriti u jednoj rečenici, ipak se radi o procesu od gotovo cijelog desetljeća, no jedno je sigurno, Hartera je uvijek imala zadan glazbeni diskurs kojeg se držala.

Prvih par izdanja line-up je bio popunjavan većinski regionalnim gitarskim bendovima, no već od svog debija 2005. s M.A.N.D.Y. bilo je jasno da je ideja Hartere, čim igra postane ozbiljnija, imati jak elektronski program. Bilo da se radi o minimalu, technu, houseu, italo discu, danceu ili tranceu. I u tome uspjeva. Formalno od 2005. , istinski od 2008. kada je cijela priča prerasla na viši nivo dolascima Roisin Murphy, Clienta i Josha Winka. Istinsko osvježenje za ljubitelje elektronike i one kojima je muka od Davida Moralesa, Carla Coxa i čitave svite nizozemskih DJ-a čija komercijala geografski nešto južnije zabavlja nedojebanu ekipu sa manje stila i više para.

Ovogodišnje izdanje festivala, što se programa tiče, nije možda zaintrigiralo onoliku skupinu ljudi koju je potencijalno priželjkivalo, no generalna ocjena svakako je pozitivna. Nije popis izvođača bio puno slabiji od lanjskoga, ali široj publici očigledno je bio nešto manje interesantan u odnosu na prethodne godine. Tako je ove godine sa svim jačim festivalima u regiji, pa nije bilo realno ni za očekivati kako će Hartera biti ta koja će se u festivalski recesijskoj 2012. „isprsiti“.

Glazbeni program započeo je u četvrtak nastupom riječke grupe Sunshine Madness na gornjem Rock & DJ stageu. U to vrijeme bila je prisutna ipak tek nekolicina s obzirom da je politika prosječnog posjetitelja Hartere dosta kasniji ulazak, tipa oko ponoći. S obzirom da program na glavnom Tuborg stageu traje do jutra, ništa neočekivano. Dok su na glavnom stageu Highland Brothers radili uvertiru za glavne face večeri – Azari & III i Laurenta Garniera, na Rock & DJ stageu Svadbas i ABOP u intimnijoj su atmosferi prezentirali svoje materijale. Svadbas uglavnom svoj recentni album „Još“, no nije izgledalo da ikoga previše zanima. Nije Svadbas loš bend, no pitanje je mogu li u svojoj revitalizaciji pobjeći od one hit wonder kletve. Zasad na njihovu žalost izgleda kao da ne mogu. Svirački to ne izgleda loše, no u ovom bendu već neko vrijeme ne vidim dovoljnu dozu kreativnosti ni volje da isplivaju iz Treblebass mulja. ABOP (After je bolji od partija) je ovom prilikom nastupao prije samog partija koji se gotovo usporedno počeo odvijati u donjoj hali. Unatoč tome što im po svim parametrima, a uostalom i imenu benda, najviše odgovaraju kasni završni nastupi, na Harteri su u prvim satima petka, te pred također manjom brojkom ljudi, prikazali solidan presjek svog dosadašnjeg rada, barem ovo što sam na par pjesama stigao viditi i čuti. Trebalo je ipak uhvatiti Azari & III, kanadski kolektiv čiji su deep house ritmovi prvi rasplesali već tad dobro popunjenu halu. Njihov performans bio je dobar pokazatelj onoga što Hartera već godinama jest. Audio-vizualni doživljaj u sjajnom prostoru koji vas tjera na manični ples do zore. Simpatični vokali Fritz i Cedric svojim su nastupom, što se ono školski kaže, „zapalili atmosferu“ prvog dana prezentiravši većinski dio svog lanjskog debi self-titled albuma. Publiku su, vjerojatno još uvijek u Exit fazonu, tijekom pozdravljavanja zamjenili sa našim istočnim komšijama, no sumnjam da im je itko zamjerio. Crnci trče to sranje. Iako, lako im je trollat u Rijeci, ovom prilikom ih izazivam da isto učine na fešti Velike Gospe u Škabrnji. Prvi dan zatvorio je i najiščekivaniji nastup, onaj Laurenta Garniera, francuske legende elektronske scene. Prekaljeni lisac svojim je dugim setom iscijedio posljednje atome snage pune hale Marganovo, a vojska fanova koji su očigledno jedva dočekali Laurentovo uprizorenje, pratila ga je do prvih zraka sunca. Nakon kraćeg solo nastupa pridružio mu se LBS crew, doduše u krnjem sastavu, no cjelokupna mašinerija bila je posve spremna za nekoliko sati partijanja uz koketiranje sa jazz, dubstep, jungle i breakbeat elementima.

Petak je na Harteri otvoren uz srpske snage Veliki Prezir i Darkwood Dub. Prve nažalost nisam stigao uloviti, a potonji su pokazali kako i u Hrvatskoj imaju pravi mali kult, iako su nerijetki gosti. Bilo da se radi o ranijim materijalima sa dub i trip-hop elementima, bilo recentnijeg eksperimentiranja sa ambijetalnijom elektronikom, publiku imaju iako su nastupali već kao prvi na glavnom stageu. Unatoč prezentaciji novijih stvari, nastup su završili sa onim najsigurnijim – „Zapremina Tela“, te pozdravili polovično ispunjenu halu okupanu talasima toplog vazduha. Nešto kasnije na Rock & DJ stageu svoj oproštajni nastup započele su poznate domaće underground face – Ruiz. Posljednjih nekoliko mjeseci čitao sam razne informacije o prestanku djelovanja benda, a kada se nisu pojavili ni na zakazanom Inmusicu, bio sam gotovo siguran da je to to. Blažene socijalne mreže preko kojih su obznanili da će Hartera biti njihov zadnji nastup, pa bi zbilja bilo šteta propustit sudjelovanje u „povijesnom trenutku“. I iznimno mi je drago da je to bilo upravo na Harteri. Unatoč mojim nadasve širokim glazbenim horizontima, ipak sam ja mladić odgojen na dobrom gitarskom rifu, a to je trademark ovog benda. Unatoč problemima sa zvukom u prvom dijelu koncerta, koji je doduše pogodio gotove sve bendove koje sam u tom prostoru gledao, Ruiz su se oprostili sa stilom i bio je pravi gušt otpjevati još jednom refrene „You Decide“, „Go Go Go“ ili „Radiostar“. RIP. Odmah nakon njih, na isti stage zakoračili su oni koji su u dijametralno suprotnom stadiju karijere – Dječaci. Nakon izdavanja sjajne Istine, očigledno je da su Dječaci postigli potpunu afirmaciju u regionalnim, a posebno hrvatskim okvirima. Tako ste možda primjetili da gotovo ne postoji festival sa nekakvim alternativnijim predznakom u državi koji ih ne zove da sviraju. I nema tu ništa loše. Riskiranje eventualnog zasićenja vjerojatno je njihov najveći hazard, no pošto sam ih osobno gledao dvoznamenkast broj puta, mislim da sam poprilično relevantan ustvrditi kako su Dječaci u Ksetu 2008. ili Dječaci u Željezničaru 2009. uz grah i rakiju, nebo i zemlja u odnosu na cjelokupni bend danas. Za vrijeme njihova nastupa, gornji stage bio je krcat, a klasične sing-along scene postale su najnormalnija stvar na njihovim nastupima. U post koncertnom razgovoru sa Vojkom, potvrđeno mi je i postojanje vrlo zanimljive turneje početkom nadolazeće godine, no pošto informacije vjerojatno još uvijek nisu namjenjene izlaženju u javnost, recimo samo da turneja nije na ovom kontinentu, te da će Dječacima društvo praviti svima dobro znani dalmatinski glazbenici za koje bi da ih ukucate njihovo ime u google, vjerojatno prvo dobili sliku Badelove palete žestokih pića. Teški Swag.

Otprilike u isto vrijeme, u glavnoj hali su svoj nastup imali Asian Dub Foundation Sound System. Dosadašnja razočaravajuća iskustva sa Sound Systemima općenito, nekako su se obistinila i ovdje pri kraćoj posjeti Tuborg stageu. Energičan i plesan kolektiv, nominalno iz Londona, dobro je poznat u ovim prostorima, s obzirom da su nekoliko puta bili u okolici posljednjih godina, no koliko se sjećam, ne u ovoj formi. Njihov nastup u ovoj formi osobno mi je dosta jednoličan i nezanimljiv, iako je publika generalno izgledala zadovoljno na njihov nastup preko matrice uz DJ-a, a i popratio ju je veći broj ljudi. Zvijezde večeri svakako su Gus Gus koji su se u skladu s tim i ukazali nakon prvog osjetnijeg kašnjenja i poprilično dugog namještanja vascele opreme. Sastav iz najbolje države na svijetu, očekivanja je unatoč tome posve ispunio. Svoj set mračnih ali plesnih melodija održali su pred možda i najvećom populacijom na ovogodišnjoj Harteri čiji je prostor sjajno odgovarao glazbi kakvu Islanđani rade. President Bongo na nekom Thor sranju možda će vam izgledati kao da svira u death metal bendu, no sa ostatkom kolektiva isporučuje iznimno zanimljiv set downtempo/techno melodija pod laserskim svijetlima pod kojima možete ugodno tripati 90 minuta, jasno, ako je to vaš đir. Drugi dan Hartere za najneumornije je zatvorio mladi francuski producent i DJ umjetničkog imena Gesaffelstein, dobro znano nadolazeće ime francuske elektronske scene. Iako je dobar dio ljudi nakon Gus Gus krenuo prema izlazu, misterioznog mladića u odijelu to nije sputalo da „preživjele“ zabavi do jutra svojim DJ setom.

Posljednji dan Festivala zamišljen je kao skromnije zatvaranje uz program samo na glavnom Tuborg stageu, te u dosta ranijem terminu nego je Harterina publika navikla. Vjerojatno je i to razlog što genijalca Damira Avdića nije gledao velik broj ljudi, no veći je problem što mi se čini da 90% okupljenih uopće nije shvatilo koja je njegova furka ni što očekivati pa su nastup promatrali posve suzdržano i sa osmijehom kao da slušaju bosanskog Mancea. Nije to Diplomca uopće omelo, on je svoju društvenu kritiku prosuo bez obzira na sve kao i uvijek, no teško je pričati o nekakvoj koncertnoj atmosferi kakva se tradicionalno odvija primjerice u punoj Močvari. Subotnji “jugoslavenski” line-up sastojao se i od nastupa Antonija Pušića alias Ramba Amadeusa. Pošto mi Svjetski Mega Car nije rodbina, mogu ustvrditi kako je održao dosta suzdržan koncert, pred brojnijom publikom ali sličnog raspoloženja, te je ipak vidljivo kako je i njega kao i Avdića pogodila nezahvalna zadaća zatvaranja festivala na koji ogromna većina prisutnih ipak dolazi zbog neke posve drugačije glazbe. U skromnoj posljednji večeri, koja ipak nije narušila cjelokupni dojam solidnog festivala, sudjelovali su i lokalni One Possible Option i Art pollution Trio, te DJ A Skitzo.

Osmo izdanje Hartera festivala bilo je možda i najskromnije u posljednjih pet godina, no ipak ostaje dosta jak dojam da Hartera ima publiku, ali i dušu. Možda vam se čini da to ne igra neku ulogu, no mjesto održavanja Hartere njezin je možda i najjači adut. Bivša tvornica papira ima jedan šarm o kojem korporacijski Inmusic može samo sanjati, a novopečeni Terraneo ga tek steći. Iako raspolažu mnogo manjim budžetom, organizatori su i ove godine uspjeli izgurati solidno izdanje sa dosta popratnih sadržaja, mada je vjerojatno istina da ih je prije bilo i nešto više. Svi znate one otrcane priče o Rijeci kao rokerskom gradu, no Rijeka već godinama nisu Urban i Let 3. Rijeka je upravo Hartera. Odličan mali festival sa izgrađenim vizualnim identitetom u čijim halama ćete uživati u 3 dana profinjene i kvalitetne zabave koja, da se vratimo na sami početak teksta, definitvno nije za svakoga, ali opet, to vjerojatno ni ne želi biti. I baš je dobro što je tako.

Bruno Pušić
22. Srpanj 2012.